Od ulica Pariza '68, preko beogradskog SKC-a '90-ih i sve do današnjih protesta, umetnost je bila i ostala saveznik revolucije.
Kada ljudi izlaze na ulice, umetnost ne stoji po strani. Naprotiv, često baš kulturna dešavanja pokreću mase, artikulišu bes, čuvaju sećanja i inspirišu nadu za novu i lepšu budućnost. Dok ljudi koračaju ulicama, pevaju, viču i zahtevaju promenu, umetnici – glumci, muzičari, grafiteri, fotografi – izlaze sa njima i često budu ti koji sve pretvore u simbol.
Pariz '68: "La beauté est dans la rue" (Lepota je na ulici)
Foto: Jacobin
"Budimo realni, zahtevajmo nemoguće!" – ovaj čuveni slogan nastao je u studentskim protestima u Parizu 1968. godine, ispisan na zidovima univerziteta i fabrika. Tada su studenti, umetnici i radnici zajedno stvorili novu vizuelnu i verbalnu kulturu otpora.
Studentski i radnički protesti u Parizu ostali su zapamćeni ne samo po barikadama, već i po moćnim grafitima koji su nastajali tokom noći, širom univerzitetskog kampusa Sorbone i Latinske četvrti. Plakati, grafiti i performansi postali su oružje protiv autoriteta.
"Pod pločnicima – plaža!"
"Zabranjeno je zabranjivati!"
"Umetnost je mrtva, neka živi situacionizam!"
Ove parole kreirao je anonimni umetnički kolektiv Atelier Populaire, koji je štampao i delio hiljade plakata sa revolucionarnim porukama. Ovi protesti su podstakli pokrete širom sveta, pesmama, maštovitim grafitima, plakatima i sloganima.
SKC: Laboratorija avangarde i otpora
U vreme kada je u mnogim državama Istočnog bloka umetnost bila strogo kontrolisana, u Jugoslaviji se krajem 60-ih i tokom 70-ih godina pojavljuje prostor slobode: Studentski kulturni centar u Beogradu.
Otvoren 1971. godine, SKC je bio mesto gde su se susretali mladi umetnici, studenti, teoretičari, muzičari i politički disidenti. Njegova galerija i crna kutija bile su domaćin najradikalnijim umetničkim praksama tog doba. Performansi grupe KÔD, instalacije Marine Abramović, avangardni video radovi Raše Todosijevića – sve to dešavalo se u srcu Beograda, često kao odgovor na društvenu stagnaciju i autoritarizam. Foto-dokumentacija iz tog perioda beleži i događaje kao što su “Tribina slobodne misli”, koja je predstavljala seriju predavanja i razgovora gde se raspravljalo o tabu-temama, od seksualnosti do represije u obrazovnom sistemu.
SKC je, zajedno sa sličnim mestima u Zagrebu (SC) i Ljubljani (ŠKUC), činio "kulturni trougao otpora" – nezavisnu scenu koja je podrivala rigidni institucionalni okvir SFRJ, ali i otvarala prostor za internacionalne umetničke tokove (fluxus, body art, konceptualizam).
Posebno značajan trenutak bio je Aprilski susret mladih (1972), na kojem su se umetnici, pesnici i mislioci otvoreno bavili pitanjima revolucije, kapitalizma, slobode tela i granica društvene kontrole.
SKC devedesetih: otpor u ratnom mraku
U vreme kada su se mediji pretvarali u propagandne mašine, a umetnost sve češće bežala u komercijalno ili cenzurisano, SKC je bio mesto u kojem je umetnost slobodno živela. Na sceni SKC-a održavane su antiratne tribine, projekcije zabranjenih filmova, koncerti bendova koji su otvoreno kritikovali režim, kao i izložbe koje su tematizovale nasilje, cenzuru i kolektivni zaborav.
U njegovim prostorijama stasavaju radikalne pozorišne grupe i performeri, među kojima i Grupa Let 3, Grupa Škart, Centar za devojke i brojni nezavisni umetnici koji u umetnosti vide poslednju liniju odbrane ljudskosti.
SKC je bio i dokumentaristički prostor: fotografije protesta, studentskih šetnji, ali i žrtava ratova u Bosni i Hrvatskoj, bile su izlagane uprkos javnoj hajci. U tom periodu, SKC je sarađivao sa Ženama u crnom, antiratnim i feminističkim kolektivima koji su protestovali svakog ponedeljka noseći crno i ćuteći za mrtve.
Tokom studentskih protesta 1996/97, SKC postaje neraskidivo povezan sa uličnim otporom i služi kao punkt za okupljanje, kao i sklonište za organizaciju. Jedna od najpoznatijih umetničkih akcija tog vremena bila je "Pozorište u pokretu", koje su činili studenti dramaturgije i glume – izvodeći skečeve, parodije i kratke predstave usred protesta, koristeći satiru kao politički otpor.
SKC je tada preživeo i pokušaje gašenja, budžetsku sušu, ali i svakodnevne pretnje. Ipak, opstao je zahvaljujući umetnicima i mladima koji su ga branili kao bastion slobode.
Banksi: Anonimni hroničar savremenih protesta
Jedan od najpoznatijih primera umetničkog otpora je Banksi – britanski ulični umetnik čiji su radovi postali globalne ikone. Njegova dela su se pojavljivala na mestima sukoba: na Zapadnoj obali, u izbegličkim kampovima, pa čak i na zidinama u vreme BLM (Black Lives Matter) protesta.
Svojim grafitima, koji često prikazuju tamne siluete ljudi i misterioznih bića, Banksi reaguje na savremene političke i društvene teme. Početkom 2000-ih stvarao je i u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, dok su posebno zapaženi njegovi radovi iz 2005. godine nastali u palestinskoj Gazi. Njegov mural iz 2020. koji prikazuje zapaljenu američku zastavu iznad portreta Afroamerikanca u žalosti postao je viralni simbol borbe protiv rasizma.
Banksijeva umetnost ima za cilj da provocira, probudi svest i podstakne društvo na promene. U svojim radovima često koristi ironiju, sarkazam i crni humor, čime dodatno naglašava poruku koju želi da prenese. Njegovi grafiti mogu se pronaći u gotovo svakoj svetskoj metropoli, kao snažan vizuelni komentar na stanje u svetu.
Arapsko proleće: Revolucije ispisane pesmom i grafitima
Kada su se 2010. godine na ulicama Tunisa pojavili prvi demonstranti, niko nije slutio da će se njihov bunt pretvoriti u talas revolucija koji će zahvatiti čitav arapski svet.
Jedan od najvažnijih simbola tuniskog ustanka bio je mladi reper El Général. Njegova pesma "Rais Lebled" (“Predsednik države”) postala je viralna preko noći. U njoj je El Général direktno prozvao tadašnjeg predsednika Ben Alija i opisao svakodnevni očaj siromašnih. Iako je ubrzo uhapšen, pesma je već bila prešla granice i postala himna bunta.
Na trgovima su se izvodile ulične predstave, pantomime i kratki performansi. Mnogi umetnici nisu imali ni formalno obrazovanje, ali su koristili telo, pokret i improvizaciju da izraze bes, bol i nadu. Grupa Masrah al-Midan (“Pozorište sa trga”) iz Egipta pravila je kratke političke skečeve o korupciji i policijskoj brutalnosti, često koristeći humor i ironiju da razbiju strah.
Mladi fotografi dokumentovali su proteste i delili slike putem društvenih mreža, stvarajući vizuelni dnevnik revolucije. Ove slike su bile i umetničke i političke – ovekovečavale su trenutke solidarnosti, nasilja, nade i smrti. Jedan od upečatljivih primera bio je portret demonstrantkinje koja stoji nepomično pred vodenim topom, što je postalo simbol ženske hrabrosti i snage u borbi.
Umetnost tokom Arapskog proleća, bila je izraz otpora kao i alat za komunikaciju. Umetnici su često platili visoku cenu za svoje delovanje, ali su ostavili neizbrisiv trag i oblikovali identitet revolucije.
Hong Kong: Umetnost na barikadama
Protesti u Hong Kongu, od Kišobran revolucije 2014. do masovnih demonstracija 2019–2020, bili su među najvizuelnijim i najkreativnijim pokretima otpora u savremenom svetu.
Tokom Kišobranske revolucije, studenti i građani su koristili kišobrane da se zaštite od suzavca i biber spreja. Ubrzo, kišobran je postao simbol otpora, a umetnici su ga počeli stilizovati kroz murale, instalacije, pa čak i digitalne gifove koji su se širili društvenim mrežama.
Jedna od najpoznatijih umetničkih intervencija bio je "Lennon Wall" – zid prekriven hiljadama šarenih post-it poruka, crteža i slogana koje su ostavljali demonstranti i prolaznici. Zid je postao kolektivno platno slobode govora i kreativnosti, koje se neprestano obnavljalo, i pored čestih pokušaja uklanjanja od strane vlasti.
U vreme masovnih protesta 2019, Lennon zidovi su se pojavili po celom gradu – u podzemnim prolazima, na stubovima, u školama i čak u digitalnoj formi.
Tokom protesta, ulični umetnici su pravili brze, pokretne instalacije – murale s političkim porukama, stensil-šablone policijske brutalnosti, karikature kineskog predsednika i stripove koji objašnjavaju građanska prava.
Zbog nadzora i represije, mnogi umetnici su koristili pseudonime, a neka dela su trajala svega nekoliko sati pre nego što bi bila uklonjena, ali su bila fotografisana i sačuvana onlajn.
Grafički dizajneri iz Hong Konga igrali su ključnu ulogu. Oni su stvarali plakate, ikonografiju, onlajn materijale. Njihov stil bio je ujedno moderan, oštar i simboličan. Korišćene su životinje poput crnog medveda, ptica u kavezu ili leptira, a slogan "Be water" (Budi voda) postao je mantra pokreta.
Umetnost u Hong Kongu je pokazala kako otpor može biti fluidan, decentralizovan i umetnički moćan. U vremenu represije, umetnici su postali arhitekte slobode, a njihova dela – iako često kratkog veka – nastavila su da žive kao digitalni spomenici hrabrosti i kreativnosti.
Umetnost pamti ono što istorija zaboravi
Umetnici su tu da borbu za pravdu učine nezaboravnom. Slike, pesme, predstave, grafiti i snimci postaju arhiva otpora, mapa (o)sećanja jednog naroda.
I zato, sledeći put kad ugledate mural, performans ili pesmu iz protesta – zastanite, pogledajte i zapamtite.
To je istorija. To je revolucija. To je kultura otpora.
Nema komentara