Ko je Lun i zašto se smatra kraljem ponoći? Autor serijala o Lunu, Frederik Ešton, stvorio je uzbudljivu priču o siročetu je odgajala zločinačka grupa sa ciljem da od njega stvore savršenog kriminalca. Ali, šta će se desiti kada Lun sazna da su njegovi „mentori“ zapravo odgovorni za ubistvo njegovog oca? I ko je uopšte taj Ešton čiji su se radovi štampali u 50.000 do 100.000 primeraka?
Da li bi Vas, prosečnog čitaoca prosečnih interesovanja, danas zanimalo da pročitate knjižicu od manje od 200 stranica, ako unapred znate da se najverovatnije radi o klasičnoj detektivskoj priči, kaubojskom okršaju ili ranim naučnofantastičnim idejama poput prošlovekovne ideje o letećim automobilima?
Imajući ove činjenice u vidu – verovatno ne, ali bez predznanja i uz zanimljiv dizajn korica…možda i da. A možda biste onda, protrčavši kroz tu uzbudljivu knjižicu, bili oduševljeni da saznate da postoji i drugi deo. Verovatno i treći, četvrti, a možda bi se priča lako nastavila i u deset tomova.
Na ovaj način možemo pokušati da barem delimično objasnimo fenomen koji je vladao Sjedinjenim američkim državama prvom polovinom 20. veka, ali koji je i na gotovo istovetan način nešto kasnije zahvatio i države Evrope, uključujući Jugoslaviju drugom polovinom prošlog stoleća. Na engleskom govornom području se ova književna vrsta naziva Palp časopisima (engl. Pulp Magazines), a kod nas – Roto romanima.
Foto: Wikimedia Commons
Naravno, čak ni početkom dvadesetog veka ova književna vrsta nije predstavljala potpunu novinu – prethodno su pod različitim nazivima poput Dime novels ili Penny dreadful bile poznate priče ove vrste, ali tek uz živopisne ilustracije i nešto manje pogrdan naziv doživljavaju potpuni uzlet.
Zašto pogrdan? Pa, treba imati u vidu nekoliko stvari – roto romane su najčešće pisali ljudi koji su se pisanjem bavili na nešto „profesionalniji“ način – bilo to pisanje kompleksnijih i zahtevnijih književnih dela ili, pak, novinarska karijera. Iz toga će proizaći razni pseudonimi koje su ti autori koristili. Zanimljivo, njihovim korišćenjem izmišljenih imena radi distanciranja od ovog žanra karakterisanog kao „lako štivo“, „beletristika“ i neizostavno, krimića i ljubića, nastalo je još veće interesovanje čitalačke publike.
Stvarno, ko beše taj Frederik Ešton? Naime, tek posle dvadesetak godina objavljivanja serijala o Lunu će jugoslovenska čitalačka publika saznati da je autor, zapravo, Mitar Milošević – cenjeni oficir, pisac i novinar, zaposlen u novosadskom novinsko-izdavačkom preduzeću „Dnevnik“.
Krajnje je neverovatno, pa gotovo i neshvatljivo da je jedan od najčitanijih jugoslovenskih autora koji je prodao preko 10 miliona primeraka svojih radova veoma brzo pao u zaborav kolektivnog sećanja, zajedno sa svojim radom. I dok se dela ovog žanra u pojedinim državama marljivo čuvaju u virtuelnim arhivima, pojam roto romana na našim prostorima niko više ni ne spominje.
„Zašto bismo uopšte pominjali roto romane“, pomislili biste, „te jeftine knjižice površne i predvidljive radnje?“
Dok je neosporno da sa današnje tačke gledišta možemo svesti najčešće teme ove književne vrste pod stereotipe, opus Mitra Miloševića donosi i neka dublja saznanja – naime, serijal o Lunu, za čiji se nadimak spekuliše da je nadahnuo i stvaranje poznate pesme Ane Bekute iz 1996. godine, smatra se tehnotrilerom. U njemu su naučnofantastični elementi veoma maštoviti, ali i istinski potkovani u nauci – Milošević se redovno konsultovao sa vodećim naučnicima svog vremena kako bi ti elementi dela bili maksimalno razrađeni. Lik protagoniste na taj način, pored toga što je izuzetno obrazovan i poliglote, ima još veći kapacitet za borbu proziv organizovanog kriminala i vladara iz senke.
Foto: Telegraf.rs
Roto romani čija je popularnost sezala kroz čitav jedan vek i koji su se lako proširili među državama danas čine mrlju na hronološkom pregledu istorije književnosti. Veoma je lako kroz prizmu njihovih površnih karakteristika prevideti zašto su oni bili značajni i mnogima omiljeni.
Naposletku, važno je zaključiti da nije pravedno porediti dela različite književne vrste, kao i da je teško proceniti fenomen jednog vremena sa dijametralno različite tačke gledišta u kojoj imamo privilegiju izbora i šire dostupnosti svih vrsta razbibrige – što su nekad gotovo isključivo činila književna dela.
Nema komentara