Poznata regionalna spisateljica Lana Bastašić je sada već zasigurno navikla da gotovo sva pozorišta u zemljama bivše Jugoslavije adaptiraju njene pripovetke i njena dela. Ovo je prvi put da studenti Akademije umetnosti u Novom Sadu to rade i to sa jednom od pripovedaka koja svakako nije dobila pažnju koju zaslužuje u vidu dobijanja brojnih adaptacija. Premijera predstave Tata stiže kući, po istoimenoj pripovetci iz zbirke Mliječni zubi, odigrana je 28. oktobra u Pozorištu ,,Promena'' u Novom Sadu u režiji Maše Pavlović.
Foto: V. Nićiforović
Lana Bastašić objavila je zbirke kratkih priča Trajni pigmenti, Vatrometi i Mliječni zubi, knjigu priča za decu Nastja crta sunce i zbirku poezije Naivni triptih o Bosni i umiranju. Njen prvi roman, Uhvati zeca, osvojio je Evropsku nagradu za književnost 2020. godine. Roman je uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu. U svojoj bogatoj karijeri dobila je nekoliko nagrada za kratku priču, poeziju i jednu čak i za neobjavljenu dramu. Zbirka pripovedaka Mliječni zubi govori o odrastanju, o odrastanju sa preranim poznavanjem sveta i o svetu koji ne mazi nikoga.
Da li je, to jest, koliko je ova adaptacija ostala verna Vašem delu i koja promena Vas je najprijatnije iznenadila?
Maša je prišla tekstu s mnogo poštovanja, tako da sam od početka imala puno povjerenje u nju i njen kreativni proces. Rezultat me oduševio. Izvukla je sve ono najvažnije iz teksta i uz puno humora i topline postavila na daske. Najviše mi se dopalo to što je pitanje narativnog glasa riješila dodavanjem starije Lane od krvi i mesa u scene sjećanja. Još jedan dokaz da sam pametno postupila što sam joj prepustila da sama radi dramatizaciju.
Nakon što ste videli Vaše likove kako oživljavaju na sceni, retrospektivno posmatrajući kako vidite ovo delo, da li biste išta menjali u priči?
Ne bih ništa mijenjala jer je ta priča za mene zaokružena i tada, kad sam je pisala, uspjela sam da postavim pitanja koja sam htjela da postavim. Isto tako, ona ima svoje mjesto u zbirci i zaokružuje pitanje traumatičnog nasljeđa koje moja generacija nosi. Bilo mi je teško vidjeti kraj priče na sceni, ali sam istovremeno znala da on mora biti takav i nikako drugačiji.
Koliko su nacionalističke tendencije i misli, suptilno istrenirane u deci u delu, prisutne kod današnjih mladih u vreme mira i da li jačaju vremenom?
Teško je generalizovati, ali svakako je nacionalizam neka vrsta virusa koji preživljava i decenijama poslije. Klinci koji nikada nisu osjetili rat danas crtaju nacionalističke murale po našim gradovima. Naše društvo je u konstantnoj krizi - ekonomskoj, duhovnoj, ljudskoj - i kao takvo je podložno jednostavnim mitovima. Nadam se ipak da će zdrav razum prevladati u novim generacijama.
Koliko je ova priča aktuelna u savremenom dobu, ne u kontekstu same radnje nego pre u odnosu na ideju davanja smisla svemu u korist ili kroz prizmu patrijarhalne figure oca?
Često čujem kako nam je dosta ratnih priča, možda i jeste, ali antiratnih priča nikada nije dosta. Za mene je to prije svega jedna antiratna priča koja postavlja pitanje šta sve možemo da stavimo u taj prazni simbolički prostor u kojem treba da stoji očinska figura. Bilo da su nam roditelji živi ili ne, moja generacija je osjetila njihovu odsutnost prosto zato što su morali da se nose sa najvećom krizom u svojim životima. U tom smislu tema je i više nego aktuelna budući da naše društvo konstantno prolazi kroz krize i samim tim roditelji ne mogu da budu savršeni niti konstantno prisutni.
Koliko je patrijarhat zapravo živ u 2022, da li se situacija imalo promenila, i ako ne kako promeniti išta?
Patrijarhat je i te kako živ. Opasno je pretpostaviti da u nekom trenutku možemo sasvim da ga prevaziđemo. Ženska prava, kao i prava manjina, mogu vrlo lako da se izgube i za to imamo dokaze u ''razvijenim'' društvima današnjice koja se vraćaju pedeset godina unazad i ta prava oduzimaju. Potrebno je početi od sebe, osvijestiti unutar sebe sopstvene privilegije i predrasude, a potom uticati na svoju najbližu okolinu kako bila bolje mjesto za sve. Iskreno vjerujem u moć malih grupa. Odatle sve počinje.
Da li su ,,problematični'' stavovi koje vidimo u likovima više politička ili društvena posledica? Koliko je ličnog zapravo u njima, ili barem u njihovom nastanku?
Moji likovi su uvijek dio neke šire sredine, oni ne rastu izolovano od jezika i društva. Sve što čuju u školi, u školskom dvorištu, ili kod kuće i na televiziji, čini njihov imaginarijum, prostor razmišljanja i djelovanja. Oni trenuci kada neko od njih može, makar nakratko, da vidi van svega toga, da pomisli da možda ono što je uobičajeno nije i najbolje, to su trenuci nade za mene. Ponekad čitalac (ili gledalac u publici) to može da vidi mnogo prije samog lika.
U duhu uvek aktuelne teme o potrebi da se razgovara o mentalnim problemima i traumama, da li mislite da se radnja priče danas odigrala, da bi imala drugačiji kraj i ako da kakav, da li je moguće prevazići toliku traumu na zdrav način?
I dalje u našem društvu postoji stigma kada govorimo o mentalnim oboljenjima, traumama i psihičkom zdravlju uopšte. Možda bi kraj priče bio drugačiji da su moji likovi živjeli na mjestu gdje psihoterapija nije stigmatizovana, gdje muškarci imaju pravo na emocije i iskazivanje emocija. Isto tako, rat je sam po sebi kraj smisla, kraj dijaloga, i ne vjerujem da iko iz njega može da izađe zdrav.
Nakon brojnih adaptacija Vaših dela, što na filmskom platnu, što na pozorišnoj sceni, kakav je osećaj i da li su Vam draže scene velikih pozorišta ili adaptacije poput ove, lokalnog tipa?
Nisam imala priliku da pogledam sve adaptacije, ali iz iskustva znam da više vjerujem studentima nego nekim izvikanim, afirmisanim imenima. Manje je pretencioznosti i superiornosti, a mnogo više poštovanja za mene kao živu autorku. Bilo je reditelja koji me nijednom nisu kontaktirali, pa mi je jednog dana samo javljeno da je te večeri premijera. Studenti i dalje imaju poziciju onoga koji uči i iz te pozicije vrlo često nastane mnogo uspjelija i kompleksnija umjetnost baš zato što je ne guši ničiji ego.
Nema komentara