Put kroz vrleti do Čajniča u oblacima

autor: Miloš Kuvelja 131 pregleda 0

Prvog petka u godini, iz semberske ravnice krenuli smo u cik zore put istočne Bosne, do Čajniča, planinskog gradića kom su neki krupni političari, u prolazu, predviđali budućnost švajcarske varoši u Alpima.

Photo: Wikipedia

Iako na sam pomen zvuči šaljivo, ovo proricanje nije sasvim neosnovano. Naprotiv, impresivnijim pejzažima prirode i zdravijim turističkim potencijalom se rijetko koje mjesto u državi može pohvaliti.

Ali, kao i nadareno dijete koje se nađe u siromašnoj porodici u mongolskom selu, sirov potencijal bez uslova da se ostvari ne znači ništa, pa ni ovaj „Vunderkind“ iz bosanskog mješovitog braka uslova nema da postane Švajcarac, osim ako i cijela opština ne krene za svojim stanovnicima i odseli u okolinu Sent Galena da nadničari.

Put do odredišta duž pola države je sve, samo ne lak i brz. Prije polovine, počinje ozbiljan uspon uz Romaniju, vidno polje se steže oko vozila, a drum prekriva suvi snijeg ispod kog prosijavaju odsjaji svjetala u ledu. Tačno na pola puta, jednu od najoštrijih krivina iznad grada Vlasenice, okružuju visoke stijene u magli i pećina sa izvorom u podnožju.

Čak i u jeku ljeta, na tom prevoju zimska jakna je rado viđen gost, a voda sa izvorišta ledena kao tečni azot. Zimi temperatura vode neprestano pleše oko nule, i samo zbog pritiska i protoka česma ne postaje ledomat. 

Nakon pauze, sa nekoliko orošenih flaša u prtljažniku, gazimo kroz Han Pijesak, mjesto sa bujnim šumama, ali oskudnim življem. Na urušeni hotel i nekoliko prodavnica svelo se srce grada, a čini se da u više kuća stanuje tama i stud negoli ljudi. Ali dok god ima dima u odžacima, i nepokolebljivosti u srcima domaćina, šumske životinje se neće useliti u ognjišta.

Kroz ostatak puta, slične slike klize niz prozore; više priroda osvaja čovjeka, nego on nju.

Spuštamo se u Goražde, grad na gornjem toku Drine, koji uz prestonicu jedini ne atrofira u ovom dijelu države. Uz rijeku su šetališta i klupe, kao i impozantna džamija sa dva minareta, usled čega odaje utisak znatno većih gradova.

Photo: zarka.ba

Odavde kreće najteža dionica puta, koja nipošto nije za one lakog stomaka. Krivudavi uspon poput meandra,dug dvadesetak kilometara premoštava tri puta kraću razdaljinu vazdušnom linijom. Sa trista metara nadmorske visine na skoro kilometar,nakon šest sati putovanja, vodi nas beskrajni niz najoštrijih krivina do konačnog odredišta.

Prilazak Čajniču je zanimljivo iskustvo; sa lijeve strane druma prostire se duboki nesmetan pogled na stijene, livade i četinarske šume prekrivene mrazom, koji prizoru daje nesvakidašnju strukturu i oštrinu, čineći da se oči teško nose sa tolikom količinom detalja. A sa desne se uzdiže  polukružno strmo brdo na kom se kuće redaju jedna na drugu, i na čijem vrhu ponosno stoji crkva Uspenja Presvete Bogorodice, najdominantniji detalj i nadaleko poznat simbol grada.

Za stanovnike koji tu provode cijeli život, varoš je kao i svaka druga, jedino što je poznaju od rođenja. Međutim, oni koji su se davno odselili, pa se nakon više godina ponovo vrate za praznike, gradić gledaju drugim očima.

Smješten je u uvali i okružen brdima Cicelj i Čivči Brdo, koja štite od oluja i vjetrova, pa zbog toga pahulje, krupne kao pivski čepovi, neometane padaju mirno, lagano i ujednačeno; za nas iz ravnice nestvaran prizor uz koji bi meditacija išla kao ratluk uz kafu. 

Jutarnje umivanje ledenom vodom, i još hladnijim planinskim vazduhom koji štipa za obraze, razbudilo bi i najtromije. Duboki uzdah čisti um, raspetljava čvorove i dopire do najzabačenijih alveola u plućima.

Pogled na prirodu i varoš mami spokoj na lice; uski, strmi, krivudavi sokaci prožimaju naselje cijelom širinom do prirodne granice, djeca se spuštaju niz utabane staze na sankama i slićurama, miris vatre i jagnjetine prodire kroz vuneni šal do nosa i budi sjećanja na toplo i bezbrižno odrastanje kad cijelom dječijem univerzumu nije bilo tjesno među tim brdima.

Odliv ljudi nije zaobišao ni ovo mjesto, ali trzaji mještana se ipak osjete i bude nadu za izvjestan rast. Otvoreno je malo skijalište koje privlači i usputne truriste, pa smo se i mi u tom svojstvu, na sankama skovanim u jednoj od lokalnih stolarskih radionica, spustili niz stazu i osjetili čari zime u najsirovijem, nekomercijalizovanom izdanju. Ono pripada svima, kao i gradski bazen okružen šumom, koji se ljeti puni iz najbistrijeg planinskog potoka. 

Odlazimo sa snažnim utiscima i nadom da, kad već Čajniče ne može Švajcarskoj, onda će švajcarski mentalitet u umove mlađih mještana. Oni imaju viziju i žele da je otjelotvore od domaćih sirovina, a ne da oni sami postanu sirovina zapadnjačkog mentaliteta.

Nema komentara

Napišite komentar