U srednjem vijeku u crnogorskim, ali i selima širom Balkana, javlja se veoma čudan fenomen – virdžina. To je djevojčica, odnosno djevojka koja se svojom ili odlukom svojih roditelja zaklinje na celibat i mijenja svoj polni identititet, živeći i ponašajući se kao muškarac do kraja svog života. Jedna od njih je i Mileva Zeković – crnogorska virdžina.
Foto: Lična arhiva sagovornice
Mileva je starica koja živi u selu Tušina, u blizini Šavnika. Rođena je tridesetih godina prošlog vijeka, kao peto dijete svojih roditelja. Kako i u najvećem broju tadašnjih porodica, tako su i u njenoj dva brata uživali najveće poštovanje, dok su ona i njene četri sestre bile zapostavljane, jer kako kaže stara poslovica „žensko dijete – tuđa večera“. Ali, sve se izmijenilo nakon iznenadne smrti njene braće. Tada se Mileva zaklela svome ocu na vječno djevičanstvo, te da će sačuvati prezime Zekovića. Tada je ona, Mileva Zeković, rođena kao žensko prozvana muškarcem, postala domaćin i pristala da breme svoga doma ponese na svojim leđima.
Tako je ona sa samo pet godina počela da puši, sa šest je kosila travu sa svojim ocem, a sa sedam pila njegovu rakiju. Ponosno istče da ju je otac naučio i da puca, jednom je učestvovala na takmičenju „u gađanju“ gdje je pored ostalih muškaraca bila veoma zapažena. Kao domaćin kuće svake godine na Đurđevdan, njihovu krsnu slavu, ona je bila ta koja je držala zdravice, dočekivala goste i dosipala piće.
Kaže da kosu nikada nije puštala, a suknju je obukla samo jednom u svom životu – kada je pošla u prvi razred. I tada su je natjerali. Bilo joj je draže da se oblači kao muškarac. „Ovo mlado lice šminka nikada nije takla“, dodaje šaljivo Mileva. Sa momcima se uvijek i družila, odlazila na igranke, sijela i vašare. Poznato je „da je mogla muškarca da napije dok ne padne pod sto“. Oni su je poštovali. Među njima je bilo i onih koji su joj se udvarali, ali bi im ona tada samo okrenula leđa.
Kada joj je prije par godina jedna od sestara umrla, po crnogorskom običaju od nje su očekivali da nosi crninu, ali je to odbila, jer ima drugih sestara koje će biti u koroti, a ona kao muško može da nosi koju hoće boju.
Mileva sada živi u trošnoj kući u Tušini gdje sa njom stanuje samoća, a s proljeća kada dođu topliji dani sa svojom kravom izdiže na katun na Sinjajevini. Kaže da je starost sama po sebi teška, ali da je još teža kad je dočekate sami – ali se ona bori, kako se i cijelog života borila. Ne kaje se ni zbog jedne svoje odluke, velika joj je čast biti poslednji izdanak iz svoje porodice.
Rođena i odrasla u patrijarhalnom društvu, ova starica ne može da shvati današnje poimanje života i jednakosti. Ona kaže da „muškadija danas nije što je bila“, ali da i pored toga žena i muškarac nikada neće biti ravnopravni jer „ženi i vuku se nikad ne može vjerovati“.
Nema komentara