Prošlo je tačno pet godina od drugog studijskog albuma benda Fontaines D.C, Iraca koji su prošle godine objavili Romance – možda i najbitniji album te godine. Njihovo napredovanje nastavlja se iz godine u godinu, i sa svojim post-punkom oni guraju muziku u potpuno svom stilu. Iako prva ploča nije bila toliko obećavajuća, svojom drugom (nakon samo 18 meseci) dokazali su zrelost i to da ih vredi pratiti u budućnosti. I stvarno je bilo tako – sa Skinty Fia i Romance dokazali su koliko su dosledni u svom poslu. Od njihovih mračnih i kompleksnih melodija, pa do tekstova koji se duboko prožimaju kroz irsku tradiciju i ljudsko srce. I još bitnije – A Hero’s Death je probio kletvu drugog albuma.
Photo: fontainesdc.com
Već uvodna pesma razbija sve strahove da će biti isto kao Dogrel. Umesto tipične post-punk agresije kojom otvaraju mnogi velikani ovog žanra, Fontaines biraju mračnu, sporu, introspektivnu numeru. Ovom pesmom oni poručuju: “I don’t belong to anyone”, uveravajući se u svoju odvojenost i individualnost. Ovo nije Dogrel – ovo je nešto mnogo dublje, odraslije i teže.
Sledeći niz od tri pesme daje klaustrofobičnu atmosferu i deluje kao da treba da stoje jedna pored druge. Vazduh je ovde mnogo gušći, slike su složenije, a situacija pod mnogo većom kontrolom nego ranije. Svaki član benda dobija svojih pet minuta da se izrazi u potpunosti, i mogu reći da je bubnjar Tom Coll jedan od najveštijih. Način na koji on balansira između art-roka i ritmova koji vibriraju kao Velvet Underground je neviđen kod ovako mladih grupa.
Centralna pesma jeste i naslovna numera – A Hero’s Death, ujedno i najironičnija tačka albuma. Refren “Life ain’t always empty” deluje kao dobra motivaciona poruka, ali više podseća na onu iz Trainspottinga: “Choose life… But why would I want to do a thing like that?” – što je pretvara u kompoziciju sa dvostrukim dnom. Stvarno se čuje Lust For Life od Igi Popa. Kao da neko ko ne zna kako je živeti, daje savete kako treba živeti. Za mnoge je ovo bila pesma godine – s razlogom.
Još jedna stvar koja čeliči ovaj album jeste sposobnost da razviju balade i ranjivost bez imalo patetike. Na primer, u pesmi Oh Such a Spring, svojom prostom melodijom i rečima koje se zaista “čuju”, stvaraju slike jedne scene koja tera na suze. Nostalgija postavljena na tišinu. Dok pesma No zatvara ploču kako dolikuje – igrajući se u sivoj zoni, između odustajanja i nade, baš kao što se i ovaj album tu nalazi. Nema velikog praska, nema namernih hitova i jeftinih poenti. Sve je u sivoj zoni, kada se zatvoriš u svoja četiri zida.
Iako nije bez mana – neke pesme deluju nezaokruženo i pomalo zaboravljeno – to nije važno. A Hero’s Death je remek-delo u kontekstu rasta i evolucije benda, i pravi pokazatelj kuda ih je ona odvela. Ovde je jedino bitno slušanje sopstvenog glasa, bez impresioniranja i previše pokušavanja – ona sa tvojim pitanjima ostaje.
Izolacija je danas gotovo olako prihvaćena, identitet nebitan, a svet, kao i uvek, brzo ide dalje i nastavlja da se okreće. Ovaj album upravo govori o tome, sa svojim suptilnim porukama o irskoj kulturi i politici. Zvuči tako prosto, a opet nikako nije. Nekada zaroniti u dubine znači kopati po sebi. Fontaines D.C. su nastavili svoju priču i nikako se neće zaustaviti. Nadam se da ste ih uhvatili ovog leta u Beogradu, jer vas uveravam – oni će biti jedan od onih bendova o kojima ćete pričati deci kako ste ih videli uživo.
Nema komentara