Debitanski film reditelja Roberta Egersa Veštica: Narodna priča Nove Engleske (The Vvitch) iz 2015. godine, predstavlja jezivo i atmosferično ostvarenje koje prikazuje paranoju puritanaca iz 17. veka. Žanrovski bi mogao da se definiše kao folk-horor što je pravac horora koji crpi inspiraciju iz folklora, mitova i sujeverja, najčešće povezanih sa prirodom i starim običajima.
Veštica može da se tumači i kao istraživanje mračne strane ljudske prirode, kroz psihološku napetost i natprirodni užas, što se pokazalo kao odlična kombinacija koju posebno cene ljubitelji istorije i horor žanra.
Radna prati proteranu puritansku porodicu u Novoj Engleskoj, tokom 1630-ih godina. Oni pokušavaju da započnu novi život u skromnoj i trošnoj kući koja se nalazi sa samoj ivici mračne šume. Kada tek rođena beba misteriozno nestane, a svi usevi propadnu, sumnja i strah se uvlače u sve članove porodice i počinje postepeno razaranje njihove duboko ukorenjene vere i porodičnih veza. Reditelj Egers je u svom debitantskom ostvarenju prikazao svoju pedantnu posvećenost detaljima i koliko značaj pridaje strogoj vizuelnoj estetici, koja će se nastaviti i u njegovim daljim filmovima Svetionik (2019), Severnjak (2022) i Nosferatu (2024).
Protagonistkinja Veštice je najstarija ćerka Tomasin, koju tumači Ana Tejlor-Džoj u svojoj sirovoj i očaravajućoj glumi rastrzanog deteta. Ralf Ineson je u ulozi oca i patrijarha Vilijema, dok je Kejt Diki pripala uloga supruge i majke Ketrin koja je na ivici potpunog ludila koje doprinosi emotivnoj snazi rastućeg užasa koje se gradira do konačne kulminacije.
Izvor: The Guardian
Snaga Veštice kao filma leži u atmosferi koju je izgradio direktor fotografije Jarin Blaške, koristeći vrlo prigušenu i ispranu paletu tonova, kao i zlokobne kadrove šume stvarajući osećaj neizbežne propasti. Egersova granica između psihološkog horora i natprirodnog užasa je gotovo nepostojeća i zbog toga mi kao gledaoci ostajemo u nedoumici; da li je zlo stvarno i uvek prisutno ili je sve samo proizvod pukog verskog fanatizma koje je glavne likove dovelo do potpunog sunovrata i propasti. Zbog svoje dvosmislenosti, Veštica pruža mogućnost različitih interpretacija što za mnoge ljubitelje sedme umetnosti predstavlja frustrirajuću nedorečenost.
Ipak, Veštica nije ostvarenje bez mana. Namerno spor tempo može lako da “testira strpljenje” svoje publike koja očekuje više jezivih događaja, a zapravo dobija gubitak napetosti zbog razvučenih segmenata. Sama porodica, prikazana kroz strogi fanatizam i izolovanost, iako veoma intrigantna, otežava gledaocima da se povežu sa njenim članovima i njihovim sudbinama. Arhaičan jezik, iako doprinosi doživljaju i autentičnosti epohe, povremeno može da deluje otuđujuće i zbog toga udaljava publiku od same priče.
Veštica ponekad deluje zahtevnije i manje pristupačno ostvarenje od tipičnog horora, ali je takođe i intrigantno istraživanje straha, vere, folklora kao i načina na koji kultura i religija oblikuju kolektivnu i ličnu paranoju. Istovremeno, ovaj film je važan za novi talas takozvanih „elevated horora”, ili “umetničkih horora” u kojem su dela poput Nasleđeno zlo (Hereditary, 2018) i Sredina leta (Midsommar, 2019) nastavila da spajaju umetničku estetiku, psihološku dubinu i žanrovsku stravu. Upravo zahvaljujući toj dvosmislenosti, slojevitosti i atmosferičnoj snazi, Veštica ostaje film koji svakako provocira na razmišljanje i dalje diskusije.
Ocena: 4/5 zvezdica
Nema komentara