U Kotor Varoši nedavno je otvorena škola glume, projekat iza kog stoji dvadesetdvogodišnja Milica Kalamanda, studentkinja treće godine glume na Akademiji umetnosti u Banjaluci.
Iako je još uvek studira i radi na sopstvenom glumačkom razvoju, odlučila je da se vrati u svoj grad i pokrene nešto što do sada tamo nije postojalo. U Kulturnom centru drži časove za decu i mlade, a mi smo sa njom razgovarali o tome šta ju je pokrenulo, kakve reakcije dobija i kako izgleda balansiranje između akademije i pedagogije.
Kada ste odlučili da otvorite školu glume u Kotor Varoši i šta je bio okidač za taj korak?
Školu glume sam odlučila da otvorim ove godine, kada sam osjetila da je pravi trenutak da svoje znanje i ljubav prema glumi prenesem dalje. Okidač je bila moja želja da djeci i mladima stvorim mjesto gdje mogu da rastu, uče i istražuju glumu na pravi način.
Zašto Vam je bilo važno da to uradite baš sada, dok još studirate?
Osjetila sam da ne treba čekati ‘pravi trenutak’, nego ga stvoriti. Dok studiram, u meni je najviše entuzijazma, novih ideja i želje da stvaram. Željela sam da tu energiju prenesem djeci i da izgradim nešto što će imati dugoročan značaj za našu zajednicu.
Kako izgleda jedan Vaš čas i šta želite da polaznici najviše osete ili nauče?
Moji časovi su kombinacija glumačkih vježbi, improvizacije i igara koje razvijaju koncentraciju, maštu i timski duh. Važno mi je da polaznici nauče osnove scenskog izraza, ali još važnije — da se osjećaju sigurno, slobodno i podržano. Želim da svaki čas bude prostor u kojem uče da vjeruju sebi, da se ne plaše grešaka i da uživaju u stvaranju.
Šta Vam je predstavljalo najveći izazov u pokretanju škole — birokratija, prostor, program ili nešto drugo?
Najveći izazov nije bio ni prostor ni birokratija, nego to da se odvažim i napravim prvi korak. Otvoriti školu znači preuzeti odgovornost, vjerovati u sebe i u ideju. Kada sam to savladala, sve ostalo je došlo na svoje.
Foto: Dražan Pozderović/Glas Srpske
Kako su deca i roditelji reagovali kada su čuli da se otvara škola glume?
Iskreno, iznenadila me je količina podrške. Djeca su odmah pokazala ogromno oduševljenje, a roditelji veliko povjerenje. Taj početni talas pozitivne energije bio mi je ogroman vjetar u leđa.
Kako uspevate da uskladite obaveze na akademiji sa radom u Kulturnom centru?
Nije uvijek lako, ali kada radiš ono što voliš, pronađeš način. Akademija me puni znanjem, a rad sa djecom me puni energijom. Jedno drugom se ne suprotstavlja, nego se nadopunjuje — i baš zato uspijevam.
Šta ste kroz rad sa decom naučili o sebi kao glumici, a šta kao predavač?
Kao glumica sam naučila da budem iskrenija i opuštenija, a kao predavač da je strpljenje presudno i da se svakom djetetu treba prilaziti na jedinstven način.
Da li Vam prija osećaj da na neki način menjate kulturnu ponudu svog grada?
Prija mi, ali još više me ispunjava. Kada vidim djecu kako s radošću dolaze na čas i roditelje koji podržavaju moj rad, shvatim koliko je važno ono što radim. Ako moj mali doprinos može oživjeti kulturnu scenu grada, onda je sav trud vrijedan.
Kako gledate na svoju glumačku budućnost — više Vas privlači scena, kamera ili rad sa mladima?
Rad sa mladima mi trenutno daje najviše radosti jer osjećam da svojim znanjem i iskustvom mogu nešto trajno da ostavim. Ipak, scena i kamera su moj životni san, pa se nadam da ću i dalje imati priliku da istražujem sve te sfere i da svaka obogaćuje onu drugu.
Šta biste voleli da Vaša škola postane za nekoliko godina?
Voljela bih da škola postane mjesto gdje se djeca osjećaju sigurno, inspirisano i podržano. Da ne bude samo škola glume, nego prostor gdje ona rastu kao osobe, uče o timskom radu, razvijaju kreativnost i hrabrost da iskažu svoje ideje.
Nema komentara