U istoriji klasične muzike harfa je dugo bila prisutna, ali često svedena na ulogu pratećeg instrumenta. Henrieta Renije potpuno je promenila tu sliku.
Rođena 18. septembra 1875. godine u Parizu, njena ljubav prema harfi rodila se još u petoj godini, nakon što je prisustvovala koncertu svog budućeg učitelja, belgijskog virtuoza Alfonsa Haselmansa. U jedanaestoj godini već osvaja prestižni premier prix na Pariškom konzervatorijumu, čime započinje karijeru koja će trajati više od pola veka.
Photo: commons.wikimedia.org
Studirajući uz mentorstvo najvećih muzičara tog vremena, razvila je svoju tehniku i sopstveni stil, uspevajući da pripitomi veliku snagu instrumenta svojom preciznošću. Godine 1901. izvela je svoje remek-delo, Koncert za harfu, sa orkestrom pod dirigentskom palicom Kamija Ševijara – događaj koji je harfu iz senke gurnuo u centar pozornice.
Ona nije bila samo izvođačica. Njena originalna dela postala su obavezni deo repertoara širom sveta. Još veći trag ostavila je kao pedagog – njena Metoda za harfu (Méthode complète de harpe), nastala tokom Prvog svetskog rata, i danas je osnova za obučavanje novih izvođača.
Nažalost, iako je bila priznati autoritet, zbog verskih i društvenih predrasuda nije dobila mesto profesora na samom Konzervatorijumu. Uprkos nepravdi, nastavila je da privatno podučava i oblikuje umetničke karijere širom sveta. Tek 1954. godine, godinu dana pred smrt, odlikovana je Legijom časti – kasno, ali zasluženo priznanje za život posvećen harfi.
Henrieta Renije preminula je 1. marta 1956. godine u Parizu. Njeno nasleđe i dalje živi – izvodi se po koncertnim salama i učionicama, kroz tehnike i metode koje podsećaju nove virtuoze da nijedan instrument, pa ni harfa, nije osuđen na sporednu ulogu. Ona treba da nas podseti šta znači promeniti pravila igre.
Nema komentara