Najveći studentski protesti u istoriji Srbije, a po svemu sudeći, i ostatku Evrope, na ulicama već sedmi mesec šire buku i uporno trezne društvo pod narkozom korupcije. Iako se kraj studentskom buntu ne vidi, buka pištaljki, vuvuzela i ostalih zvučnih naprava biće zauvek podsetnik na istorijsko doba i generaciju koja nosi dugomesečnu borbu za promene.
Muzika je oduvek imala moć ispoljavanja kolektivnog doživljaja i raspoloženja ljudi, a isti je slučaj i tokom ovih protesta. S obzirom na to da imamo tradiciju studentskih demonstracija u prošlosti, prevashodno misleći na 1968. i 1996/7. godinu, muzička ostvarenja nastala posle ili tokom tih zbivanja ostavila su neizbrisiv trag i podsetnik na borbu studenata iz prošlosti.
Leto 68.
Davne 1968. godine tokom masovnih studentskih demonstracija širom Evrope i sveta, u Jugoslaviji se osećao topli nalet hipi pokreta. Šezdesete godine prošlog veka probudile su svetski pokret omladine koja se zalaže za društvo u kom dominira ljubav i mir. Jugoslavija, iako tada komunistička zemlja, imala je relativno slobodan priliv zapadne kulture, što je bilo ključno za popularizaciju novog talasa muzike. Taj talas je čak zvanično podržala komunistička partija tako što je odobrila izdavačima u državnom vlasništvu da prodaju ploče rok bendova iz celog sveta.
Izvesne 1966. godine, posle sastanka Saveza jugoslovenske omladine, komunistička partija je dala zvanično obrazloženje u kome procenjuje da “rok kao muzika mladih može biti dobar način da ih privuče socijalizmu” kako je pisalo u jednom članku “Politike” te godine.
Takozvanog “toplog leta ’67.“ trendovi zapada uzimaju maha i kod nas. Uveliko se mladići oblače po uzoru na Bitlse i Rolingstonse, devojke nose mini suknje i “zvoncare”, a komunistička partija po prvi put u svoje redove prima momka sa dugom kosom.
Za vreme naših studentskih protesta '68. kada su se mladi u bivšim gradovima SFRJ borili za ravnopravnije društvo i samoupravljanje, uporedno su se razvijale prve grane domaćeg roka. Te godine grupa Indeksi postaje jedna od najpoznatijih sastava u državi sa hitom “Balada”, hrvatska Grupa 220 oslikava hipi pokret Jugoslavije, a Đorđe Marjanović kao najpoznatiji pevač tog vremena izvodi mnogobrojne obrade stranih pesama na srpskohrvatskom jeziku.
Foto: Wikipedia
Uprkos malom broju zvučnih zapisa sa demonstracija krajem šezdesetih, samo po estetskom izgledu i načinu oblačenja demonstranata, jasno je da je među studentima vladao stil hipija i rok muzike tog vremena. Naš prvi bunt mlađe populacije ukazao je na nedostatke i neravnopravnost jugoslovenskog socijalizma i po mnogim analitičarima postavio presedan za buduće generacije i obelodanio moć koju poseduju studenti u društvu.
Utisci o uspehu legendarne '68. godine su ostali neusklađeni u narednim decenijama postojanja SFRJ. Za neke je ona imala kultni status i predstavljala oličenje borbe za ravnopravnost, dok je drugima bila godina neispunjenih snova i nostalgije. U nekim od najuticajnijih kulturnih ostvarenja jugosloveskih stvaralaca, ova godina je predstavljala izvor za kritiku politike, paranoje i društvenih neravnoravnosti u Jugoslaviji.
U kinematografiji najpoznatiji primer je poznati film Gorana Markovića “Varljivo leto 68”. Međutim, u muzici se ova prekretnica najglasnije ispevala tek 1982. godine u pesmi Azre pod nazivom “68” odnosno “osam šezdeset”, u kojoj ostavlja pečat neispunjenih života generacije koja je vodila proteste. Ova pesma aludira na nesnađenost “revolucionara” u nasledstvu sopstvene borbe za bolje društvo, nesvesno predviđajući kataklizmu jugoslovenskih ideala.
Fenomen hipi pokreta je nadživeo proteste i svoj vrhunac u Jugoslaviji dostigao tek duboko u sledećoj deceniji. Svakako, rok se rapidno razvijao na principima šezdesetih i uprkos očiglednim “uzorima” na zapadne autore, ustanovio se kao zasebna i jedinstvena stvar na domaćim prostorima. Rok scena Jugoslavije zauvek će ostati sopstvena baština kulture koja oblikuje ukuse mnogim budućim generacijama i dan-danas.
Mračne devedesete
Studentske demonstracije 96/7. u sećanju savremenika odsijavaju kao retka svetla tačka u deceniji ratova, korupcije, ubistava, sankcija…U borbi nad represijom režima Slobodana Miloševića studenti su verovatno doneli prvu značajnu pobedu građanima Srbije. Protesti vođeni građanstvom i studentima, između ostalog, zahtevaju i dobru muzičku podlogu, jer pretpostavljamo da nije lako sve to u tišini sprovesti, u društvu koje je odstranjeno od ostatka sveta, kome godinama ispod svesti čuči eminentna propast.
Brojni muzičari i bendovi koji su pre rata u SFRJ bili ustanovljeni kao ostvareni umetnici odjednom su izašli na ispit novog opredeljenja prema svojoj publici i politici.
Svoje umetničke nadarenosti nisu baš svi ispoljavalji principima ljubavi i mira koje su njihovi prethodnici utvrđivali već pomenutih šezdesetih godina. Međutim, kao protiv teža novonastalim nacionalno orjentisanim “muzikama”, stvorio se ujedinjeni front muzičara koji su imali isključivo antiratnu agendu.
Studenti i mladi su odmah prepoznali zajedništvo tadašnje rok scene u Srbiji jer su neretko muzičari poput Zorana Kostića Caneta, Balaševića, Milana Mladenovića (svojevremeno), Gileta, Ramba Amadeusa i mnogih drugih, bili na ulicama sa sugrađanima i sa svojim pesmama bili špica koja najavljuje promene.
U periodu takozvane antiratne muzike devedesetih stvorene su brojne “himne” koje će se puštati i izvoditi na svim većim demonstracijama u godinama koje će doći i postati deo stalnog repertoara studentskih protesta danas, što dosta govori o njihovoj vanvremenskoj poruci.
Uopšteno u svetu, poslednja decenija dvadesetog veka zapamćena je po stapanju žanrova i stvaranju novih slobodnih formi u muzici. Tako i kod nas posredno dolaze novi izvođači koji narušavaju i menjaju do tada zastupljenje ukuse masovne publike. Bendovi kao što je Atheist Rap i Ritam nereda, unose novi oblik panka i “tvrdog roka” uključujući nijanse repa u svojim pesmama. Tematika njihovih numera često je posvećena društvenim problemima. Reakcija režima na popularnost antiratne muzike bila je - cenzura. Brojne pesme Atheist rap-a poput “Godina kulture” i “Snajka” su bile objavljene samo na kasetama jer je izdavač bio PGP RTS-a. RTS je tada odbijao da izveštava o muzičkim događajima u Beogradu i šire, raskidao ugovore sa muzičarima i menjao nazive albuma i stihove autora kao uslov za izdavanje.
Foto: Wikipedia
Kolaboracije između poznatih bendova postaju redovna pojava. Jedan od najboljih primera zajedništva u stvaranju antiratne muzike je supergrupa Rimtutituki koja je bila sastavljena od članova Ekatarine Velike, Partibrejkersa i Električnog orgazma. Na početku ne dobijaju dozvolu za nastup u Beogradu, pa sviraju iz otvorenog kamiona koji je išao ulicama grada. Napokon dobijaju dozvolu za nastup na trgu Republike pod nazivom “Ne računajte na nas”, kada su slali poruke protiv rata publici koja je brojala više od 40 hiljada ljudi. Najpoznatije pesme sastava su “Ne računajte na nas” , “ Mir brate mir” i “Slušaj vamo”.
U drugoj polovini ove kobne decenije na protestima sve popularnije postaju pesme Đorđa Balaševića “Ne lomite mi bagrenje” iz 1986. godine, kao i druge numere sa njegovih albuma. Kao javna ličnost koja je bila veoma aktivna u osudi i borbi protiv režima devedesetih često je nastupao na građanskim skupovima. Na kraju decenije objavljuje album “Devedesete” sa trinaest pesama na kome su neke od najprepoznatljivijih stihova koji opisuju doživljaj ratnih vremena u Srbiji i Balkanu.
Osim navedenih, poznate pesme na protestima studenata 1996/7 su bile “Hoću da znam”, “Molitva”, “Ono što pokušavam sada” i “Diktatura proleterijata” od Partibrejkersa; “Zemlja”, “Novac u rukama” , “Par godina za nas” od EKV-a. Značajni su na demonstracijama bili i bendovi Riblja Čorba, Atheist rap, Ritam Nereda, Eva Braun, Bajaga i instruktori, Familija, Darkwood dub, Jarboli, Obojeni program, Idoli, Azra i brojni sastavi koji nisu ni bili aktivni tokom devedesetih.
Studentske blokade
Sa ovako bogatim repertoarom pesama koje su se već “pokazale” na protestima u prošlosti nije lako biti konkurentan, ali i uprkos tome ima mnogo muzičkih novina u studentskom buntu dvadeset prvog veka.
Ovih dana, odnosno, poslednjih sedam meseci imamo svake nedelje priliku da čujemo neko novo skandiranje ili opasku na sistemsku represiju koji studenti i građani Srbije doživljavaju dugi niz godina. Studenti zasigurno sada prave najglasniju buku ikada proizvedenu na ulicama naših gradova, sela i svih mesta na kojima su studenti bili.
Skandiranje “Ko ne skače taj je ćaci”, “Pumpaj”, “Baci kobre da se igramo” i “Pada vlada” imaju formu jednostavnih navijačkih pesama, ali oglašavaju nedvosmislen stav i volju za pravdom. Ova kolektivna izvođenja nisu oličenje muzičkog dostignuća ili svesti mladih, ali ipak daju ritam buci i sveopštem buntu studenata. Takođe, nastaju skoro isključivo kao reakcija na neku nepromišljenu, uvredljivu, lažnu ili apsurdnu izjavu aktuelne vlasti.
Foto: Dnevni list Danas
Naravno, na demonstracijama “današnjice”, protesne pesme iz prošlosti su i dalje veoma aktuelne na ulicama. Rok i novi talas Jugoslavije ostavlja zvučni trag i među sadašnjom omladinom. Čak i uzimajući to u obzir, studenti ipak nisu bili ravnodušni i sami su stvorili pesme o protestima i blokadama fakulteta kao što je pesma “Svi u Blokade” koju su napravili studenti sa Akademije umetnosti u Novom Sadu. Đorđe Balašević je, s obzirom na to da je novosađanin, na početku blokada imao veliki “udeo” u “ozvučenju” protesta. Iako je tokom svih iole većih okupljanja na ovim demonstracijama buka ponekad zabrinjavajuće velika i haotičnog sastava, organizatori su ostavili prostor za izvođenje izvornih i klasičnih pesama.
Za mnoge po prvi put rodoljubive pesme pozivaju na promene i poetično se vraćaju, kroz uši, ljudima kojima su pisane. Ne smemo izostaviti aktuelne kantautore koji su i te kako ostavili traga tokom višemesečnih blokada. Podršku studentima u vidu pesama neprekidno šalju, kako amateri, tako i stare zvezde.
Pesme Marčela, Marka Luisa, Beogradskog sindikata, Bajage, Bojane Vunturišević, Artan Lilija, Mortal Kombata, Goblina i drugih redovna su muzička pojava. Ipak, demonstracije još uvek nisu završene i ne znamo još kakve motive će umetnici koristiti u budućnosti, ali u svakom od ljubitelja muzike skriva se osećaj da će se stvoriti neka nova stvar, novi zvuk koji će nam otkriti stanje našeg društva u pesmi.
Nema komentara