Portret tuge, haosa i ponovnog pronalaženja sebe: Recenzija romana „Plave sestre"

autor: Lucija Zakarija 0

Roman Plave Sestre autorke Koko Melors pojavio se početkom 2024. godine i ubrzo postao i jedan od najčitanijih naslova u svetu fikcije. Knjiga sadrži kombinaciju snažnih emocija kroz koje prolaze kompleksni likovi kao i teme koje pogađaju sve, sa naglaskom na tugu nakon gubitka i onoga što ona nosi sa sobom.

Plave Sestre je priča o tri sestre - Ejvri, Boni i Laki koje se godinu dana nakon smrti četvrte sestre Niki ponovo okupljaju u porodičnom stanu u Njujorku. Smrt nije jedini događaj koji ih je razdvojio, ali postaje onaj koji ih primorava da se suoče sa sobom, sa porodičnim nasleđem, kao i sa dugovima prošlosti koje su dugo izbegavale.

Plava boja u romanu funkcioniše kao emocionalna nit koja povezuje sve tri sestre, jer u sebi nosi dvostruku simboliku koja savršeno odražava njihove živote. S jedne strane, plava označava hladnoću, distancu i tugu - upravo ona stanja koja oblikuju njihove rane i porodične traume. S druge strane, u njoj postoji i mir, voda i ideja čišćenja, pa tako postaje simbol njihove tihe, uporne želje za smirenjem i novim početkom. Upravo zato autor bira plavu: u jednoj boji staju i bol i nada, što romanu daje dodatnu dubinu i povezuje unutrašnje svetove likova bez ijedne eksplicitne rečenice.

U osnovi je porodična drama, ali roman je takođe intimna slika o zavisnosti, emocionalnim rolerkosterima i odrastanju u disfunkcionalnoj porodici. Melors se ne zadržava isključivo na psihološkom profilu likova, već prikazuje kako se tuga manifestuje u različitim klasnim i ličnim okruženjima i kako ono samo po sebi ima uticaj na način tugovanja.

Knjiga je napisana u trećem licu, ali svaki deo prati jednu od sestara, čime se stvara osećaj dnevničke intimnosti. Ejvri, najstarija sestra advokatica sa perfekcionističkom fasadom, vodi svoje borbe u tišini i precizno zapakovanoj samokontroli. Boni, bivša bokserka, nosi grubost kao odbranu od sopstvene ranjivosti, dok Laki, najmlađa sestra i model, beži u zabavu, odnose i intenzitet trenutka, pokušavajući da pobegne od sopstvenog haosa. Niki, iako fizički odsutna, prisutna je u svakom poglavlju - kroz sećanja, krivicu, nerazjašnjene odnose i prazninu koju je ostavila.

Foto: Adobe Stock

Radnja se razvija gotovo neprimetno. Naime, Melors uvodi čitaoca u svet sestara bez velikih preokreta na samom početku. Međutim, efekat ove jednostavnosti oseća se postepeno, kako priča napreduje, slojevi emotivne i porodične prošlosti počinju da se ljušte, otkrivajući mnogo mračnije, komplikovanije i bolnije odnose nego što deluje na prvi pogled. Njujorški stan kao mesto radnje funkcioniše gotovo kao lik sam po sebi - pun je tragova prošlih života, potisnutih svađa i sentimentalnih ostataka porodice koja nikada nije u potpunosti naučila da komunicira i funkcioniše.

Najmoćniji element romana svakako je prikaz unutrašnjih borbi likova. Melors, bez obzira na težinu same tematike, uspeva da izbegne patetiku, a tuga gubi ulogu osećanja, već je predstavljena kao stanje koje nagriza ambicije, samopouzdanje, identitet i na kraju odnose sa drugima. U trenucima kada se sestre suočavaju sa sopstvenim krivnjama i iluzijama, roman poprima gotovo terapeutski ton.

Posebno se izdvaja prikaz zavisnosti, kako je oblikovala Nikin život, ali i kako se njeni tragovi provlače kroz živote sestara koje pokušavaju da shvate šta su propustile, šta su ignorisale i da li su mogle nešto da spreče. Tuga u ovom romanu nije linearna, niti je “čista”, ona je haotična, isprepletana ljutnjom, ljubavlju, nezavršenim razgovorima i pokušajima da se pronađe stabilnost u svetu koji je izgubio jedno od svojih uporišta.

Melorsin stil pisanja je direktan, precizan i emotivan, ali nikada ne prelazi u prenaglašenu dramatiku. Njena proza je moderna, filmska i vrlo vizuelna, čineći da čitalac lako uroni u svaku scenu, gotovo kao da se nalazi na licu mesta. Jedini deo koji može biti sporan je povremena oslonjenost na tipične motive (karijera, zavisnost, glamur, destrukcija), koji nekim čitaocima mogu delovati prepoznatljivo. Međutim, i pored toga, emotivna autentičnost likova drži roman stabilnim.

Plave Sestre nije knjiga koja se čita u jednom dahu. Ona zahteva strpljenje, emotivnu otvorenost i spremnost da se zaviri u tuđe rane ne bi li se u njima prepoznale i neke naše. Prikazuje kako se tuga transformiše, kako se ljubav menja, i kako porodica, ma koliko komplikovana bila, ostaje mesto oko koga se sve vrti.

Ovo je roman o ženama koje pokušavaju da sastave svoje živote nakon što im se svet raspao, o odnosima koji su istovremeno razorni i spasonosni, i o činjenici da nas najdublji gubici često primoraju da ponovo upoznamo sebe.

Plave Sestre ostavlja snažan, dugotrajan utisak - ne zbog velike radnje, nego zbog toga što se bavi onim što mnogi izbegavaju: unutrašnjim haosom.

    Napišite komentar


Nema komentara

Napišite komentar