Prošle noći u Sohou – triler, horor, mjuzikl, ili sve odjednom?

autor: Lazar Savić 0

Film Edgara Rajta „Prošle noći u Sohou“ osvojio je pred svoje emitovanje nagradu Holivudske asocijacije kritičara za najiščekivaniji film ostatka 2021. godine, pa je logično pitanje da li je nestrpljenje za ovim delom bilo opravdano.

Foto: Skrinšot / Cineplexx Srbija

Radnja prati mladu modnu dizajnerku iz ruralnog dela Engleske koja se zbog svog sna seli u London, glavni grad Engleske, predstavljen kao džunglu, prepunu dešavanja koja nisu za svakoga. Na specifičan način kroz snove proživljava život devojke iz šezdesetih godina, takođe u Londonu, i shvata da London iznutra nije ni blizu površne slike o njemu.

Ona u snovima živi prošlost svoje stanodavkinje, gospođice Kolins, i polako sklapa delove priče koja otkriva brojna ubistva koja su se dogodila baš u sobi u kojoj ona spava. Dok svake noći putuje u 1966. godinu, danju pokušava da se fokusira na svoje studije.

Njene epizode iz snova počinju da joj se priviđaju i danju, razum joj je poljuljan, a to je sve potkovano njenom majkom koja je zbog problema sa mentalnim zdravljem oduzela svoj život.

Ipak, uspeva da se izbori sa svojim demonima i dođe do značenja i istine koja se krije iza svega što joj se pojavljuje, kako u snovima, tako i u javi.

Foto: Skrinšot / Cineplexx Srbija

Likovi u filmu su prilično stereotipični, kao i njihovo ponašanje, pa se u nekim momentima može učiniti da je u pitanju Diznijev film. Glavna glumica Tomazin Mekenzi, kao i Anja Tejlor-Džoj, uz ostalu glumačku postavu rade sjajan posao. Iako se ponekad može učiniti da su likovi napisani kao za animirani, dečiji film, gluma je zasigurno na daleko višem nivou.

Scenografija i sama slika filma definitivno je u skladu sa budžetom od 43 miliona dolara koji je potrošen snimajući ovaj triler. Prelazak iz današnjeg Londona u onaj iz 60-ih godina prošlog veka dešava se neprimetno, a kada se priča vrati u to prošlo vreme, to tako i izgleda. Verni prikaz prestonice Engleske iz tog doba bio bi bolji samo ukoliko se zaista vratite kroz vreme.

Brojne numere za koje je bio zadužen Stiven Prajs čine da ovaj psihološki triler/horor ponekad zaliči na mjuzikl. Pesme i melodije iz šezdesetih godina mogu približiti taj period gledaocu, ali pitanje je koliko je njihova učestalost opravdana i bitna za samu radnju filma, a koliko je samo guši.

To bi zapravo bila i glavna mana ovog filma. Na sajtu „IMDb“ ocenjen je sa 7.2/10, „Rotten Tomatoes“ mu daje 75%, a „Metacritic“ 65%. Sve ocene su slične jedna drugoj i prilično opravdane. Priča koju je Rajt želeo da ispriča u ovom filmu je odlična, ali na momente deluje previše usporena.

Dok postoje momenti kada gledalac čeka šta će se sledeće desiti, postoje i oni kada čeka da se bilo šta desi. Pesme ili scene u kojima glavni ženski lik Eloiz Tarner gubi razum postižu željeni efekat, ali se zatim nastavljaju, traju i u potpunosti gube vrednost.

Dok je epilog priče zanimljiv, nemoguće je pobeći utisku da je mogao doći u nekih 90 minuta filma, a ne 116 minuta koliko ovo delo traje.

Nema komentara

Napišite komentar