Zaleđena planeta, klonirani radnici i Robert Patinson na ivici živaca; Miki 17 je neobična i zabavna SF satira kakvu retko viđamo na velikom platnu.
Ako tražite film koji s lakoćom kombinuje humor, egzistencijalne dileme i vizuelno ludilo, Miki 17 je pravi izbor. Režiser Bong Džun-ho, poznat po majstorskoj satiri Parazit (ako ga još niste gledali, ne znam šta čekate), ovde se vraća naučnoj fantastici, ovog puta s vedrijim, razigranijim tonom. Miki 17 je istovremeno urnebesno zabavan i filozofski provokativan. Možda vam se neće uvući pod kožu kao neki njegovi raniji radovi, ali će vas sigurno naterati da zastanete i razmislite o svetu u kom živimo i budućnosti koja nas čeka.
Izvor: Alamy
U fokusu priče je Robert Patinson u ulozi Mikija Barnsa, „potrošnog radnika“ kolonizatorske misije na zaleđenoj planeti Niflheim. Njegov zadatak je da obavlja najopasnije poslove, uz svest da će svaki put kada pogine, biti kloniran iznova. Patinson briljira u duploj ulozi Mikija 17 i njegovog „naslednika“ Mikija 18. Njihovo međusobno nadmudrivanje i sukobi daju filmu neodoljivu dinamiku, a glumac uspeva da svakog klona pažljivo nijansira, tako da svaki Miki ima svoj jedinstveni karakter.
Glumačka postava je pun pogodak. Naomi Aki donosi emotivnu snagu i slojevitost liku Naše, Mikijeve partnerke, dok Stiven Jun kao misteriozni Timo neprestano balansira između lojalnosti i izdaje. Mark Rafalo, u ulozi karikaturalnog autoriteta s autokratskim tendencijama, donosi najviše smeha (neodoljivo podseća na tipične političke figure današnjice), a Toni Kolet je i ovde besprekorno uverljiva kao hladna i nemilosrdna šefica.
Ono što Mikija 17 čini posebnim jeste Bongova sposobnost da ispod sloja naučnofantastičnog spektakla provuče važne teme poput klasnih razlika, odnosa prema telu i identitetu, korporativne pohlepe i pitanja slobodne volje. Film uspeva da zabavi, ali i da postavi pitanje: šta znači biti čovek u svetu u kojem se ljudski život može beskonačno kopirati?
Vizuelno, film je impresivan. Prolazimo kroz zaleđeni pejzaže, užasnuti smo bizarnim vanzemaljskim oblicima života i mašinom za kloniranje koja sa lakoćom “štampa” nove Mikije, kad god je to potrebno. Ipak, Miki 17 nije bez mana. Tempo u srednjem delu znatno opada, a neke političke poruke deluju suviše očigledno i zbog toga se čine pojednostavljeno. Ali uprkos tome, humor pogađa baš tamo gde treba, akcija je uzbudljiva, a ceo vajb je svež i drugačiji od svega što se trenutno prikazuje.
Miki 17 nije Parazit, niti to želi da bude. Umesto toga, Bong se ovde poigrava žanrom, donoseći razigran, vizuelno raskošan spektakl koji istovremeno zasmejava i provocira. Iza sve te zabave krije se važno pitanje: da li biste prihvatili posao u kojem stalno umirete, znajući da ćete se svaki put vratiti u život?
Ocena: 4/5
Obavezno pogledati; zbog Patinsona, zbog ideje, i zbog pitanja koja ostaju i dugo nakon što se završi odjavna špica.
Nema komentara