Džinić: Nisam imitirao ono što je Mustafa Nadarević igrao u seriji „Lud, zbunjen, normalan“

autor: Danijela Kisić 220 pregleda

Mladi bosanskohercegovački glumac Tarik Džinić, poznatiji po ulozi mladog Izeta Fazlinovića u seriji “Konak kod Hilmije”, deo je ekipe Kamernog teatra 55 i organizator prvog Pozorišnog studentskog festivala “Postfest” u Sarajevu. Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu je završio 2019. godine, a na trećoj godini studija je proglašen najboljim studentom glume. Džinića ćemo uskoro moći gledati i u popularnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan” gde će glumiti Džebru, sina Damira Fazlinovića, a u aprilu ove godine će učestvovati u filmu “Gym” reditelja Srđana Vuletića. 

Photo: 24 sata 

Krajem 2018. godine si dobio prliku da igraš mladog Izeta Fazlinovića u seriji „Konak kod Hilmije“ koja je povezana sa popularnom serijom „Lud, zbunjen, normalan“, čije je snimanje u toku. Kako ti je legla ta uloga i je li ti pomoglo to što si već imao primer glume Mustafe Nadarevića? 

Postojala je velika doza odgovornosti i blaga trema, ali mi je bilo veoma zanimljivo. Nisam  imitirao ono što je Mustafa Nadarević igrao u seriji “Lud, zbunjen,normalan”. Ovdje je Izet drugačiji, jer je, naravno, mlađi. Scenarista Feđa Isović se duhovito našalilo sa Izetovim nekadašnjim idealima i stavovima.

Na svom Instagram profilu si nedavno postavio fotografije sa snimanja serije „Konak kod Hilmije“. Kakva je bila atmosfera na setu sa Emirom Hadžihafizbegovićem, Tarikom Filipovićem i drugim glumcima?

Siguran sam da ću uvijek pamtiti kako me je cijela ekipa lijepo primila i olakšala mi rad jer svi rade svoj posao vrlo profesionalno. Ja sam se trudio da dam od sebe što više mogu u tom trenutku a uigrani ostatak ekipe mi je u tome pomogao. Atmosfera je stvarno bolja nego što sam i mogao zamisliti. Radi se mnogo, produktivno i uz puno pozitivne energije, a igrati uz Emira i Tarika je čista poslastica. Počašćen sam što sam ih upoznao i kao ljude i kao glumce.

Photo: Privatna arhiva 

Jesi li dobio neku kritiku ili savet?

Naravno, mali spontani savjeti i primjedbe su dragocjeni. Kao mlad glumac to priželjkujete.

Jedan si od osnivača „Postfesta“, prvog Pozorišnog studentskog festivala u Sarajevu koji se održao na Otvorenoj sceni Obala krajem ove godine. Kako ste, ti i ostali organizatori festivala, došli na ideju?

Na ideju je došlo par studenata iz tadašnjeg upravnog odbora Asocijacije studenata Akademije scenskih umjetnosti. Bila nam je poražavajuća činjenica da ne znamo ko su studenti iz Banje Luke, Tuzle  ili Novog Sada te da ih srećemo po drugim festivalima u drugim državama. Jedan od ciljeva je bio da kroz festival dođe do spajanja različitih kreativaca, što će rezultirati nekim budućim radom na profesionalnom polju.

Jeste li bili zadovoljni odzivom publike i ostalih gostiju koji su, pored studenata iz Banja Luke, bili i studenti Akademije umetnosti iz Novog Sada?

Činjenica da je svaka predstava bila do zadnjeg mjesta popunjena nas čini ponosnim, zadovoljnim i inspirisanim. Ono na šta sam posebno ponosan je da neoficijelno dogovoramo jedno igranje naše studentske predstave u studentskom pozorištu u Novom Sadu.

Photo: Privatna arhiva 

Ljubitelji pozorišta u Sarajevu mogu da gledaju i predstave Kamernog teatra 55, na čijem se redovnom repertoaru nalazi predstava „Tri sestre“ Pjera Žalice, u kojoj i ti učestvuješ. Kako si se snašao u ulozi mladog provincijalca?

Ferapont, lik kojeg igram u predstavi, je mladić mojih godina, provincijalac, koji takođe kao i ostali likovi u ovoj predstavi mašta o boljem životu koji je na nekom drugom mjestu. On je zaglavljen između želja i onoga šta je stvarnost i nesretan je. Meni je bilo jasno šta je reditelj Žalica tražio od mene, tako da sam, slijedeći to, čini mi se, brzo ušao u kod predstave. Zaista mi je uzbudljivo igrati ovaj lik jer vrlo jasno gradi tu tragikomičnu stranu Čehovljevog svijeta. S druge strane, ono što mi je još važnije je da sam u čitanju teksta iz današnjeg vremena shvatio da smo preplavljeni mladim ljudima, čak mojim vršnjacima, koji su „preko noći“ postali zatrovani pijuni pojedinih vladajućih čelnika. Nažalost, to mi je pomoglo.

Kako je igrati pred kamerama, a kako pred publikom u pozorištu?

Oba medija imaju svoje čari i prednosti. Sad ne mogu ništa okarakterisati kao draže ili manje draže, razlika je u glumačkim sredstvima. Kamera zahtjeva veću dozu svedenosti, prirodnosti, spontanosti, drugu vrstu koncentracije. Pozorište opet traži sposobnog, obrazovanog i hrabrog glumca.

Photo: Privatna arhiva 

Na trećoj godini studija si proglašen najboljim studentom glume Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a danas ti mnogi predviđaju uspešnu glumačku karijeru. Šta bi poručio budućim kolegama?

Slušajte sebe, stalno radite na sebi, ne štedite se u maštanju i ostavite ego i sujetu negdje daleko.

 

    Napišite komentar