27. Međunarodni festival malih scena i monodrame u Istočnom Sarajevu održan je u prvojsedmici novembra. U takmičarskom programu učestvovale su 4 monodrame i 5 predstava sa više lica. Jednoglasnom odlukom žirija nagradu za najbolju žensku ulogu odnosi Tatjana Bošković za ulogu u predstavi „Uspomene Sare Bernar“ a za najbolju mušku ulogu proglašen je Željko Erkić za predstavu „Izgubljeni u Bruklinu“.
Prema riječima selektora Međunarodnog festivala malih scena i monodrame, Ljuba Božovića, potrebno je da članovi žirija budu ljudi od autoriteta, poznavaoci pozorišne umjetnosti, a to su reditelji, glumci, ljudi sa iskustvom. U ovogodišnjoj konkrenciji bila su pozorišta iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Bugarske.
Foto: Privatna arhiva
- Šta presudi da jedna predstava bude odabrana za učestvovanje na festivalu?
Kao dugogodišnji selektor ovog festivala, ja sam sebi uvijek postavljao određene kriterije koje moram da ispunim, a to je da predstava zaista ima kvalitet, da kao umjetničko djelo zavređuje da se nađe na festivalu. Zatim sam uvijek morao da vodim računa, pošto se festival odigrava na našoj maloj sceni koja tehnički ne može da primi iole zahtjevniju predstavu, da te predstave mogu stati na našu scenu. I kao treći uslov, imajući u vidu skromni budžet festivala, da ne bude preskupa.
- Nagradu za najbolje ostvarenje osvojila je produkcija Zvezdara teatra „Sportsko srce“, odlukom žirija. Mislite li da je to i publici bio favorit?
Moram da kažem, sa zadovoljstvom naravno, sala je bila najispunjenija baš na toj predstavi. E sad, da li zbog glumačkih imena Mime Karadžića, Nele Mihailović i ostalih njihovih kolega ili zbog same teme koja je takođe bila vrlo aktuelna. Publika je uživala sve vrijeme koliko je trajala predstava. Jednostavno, možda je i to uticalo na žiri da, pored svih drugih kvaliteta koje nosi predstava, baš njoj dodijele prvu nagradu.
- „Pozorište Jazavac“iz Banja Luke već nekoliko puta nastupa na festivalu. Kakva je saradnja pozorišta unutar Republike Srpske?
„Gradsko pozorište Jazavac“ iz Banja Luke je vrlo rado viđen gost na festivalu jer uvijek dođu sa interesantnim predstavama. Tu je i Narodno pozorište iz Banja Luke, koje je zajedno sa „pozorištem Jazavac“ ostavilo izvjesnog traga za ovih 27 godina koliko traje festival. Među prvim predstavama koje se rasprodaju su baš one koje nam dolaze iz Banja Luke.
- Ove godine, na festivalu su učestvovala i pozorišta iz Sjeverne Makedonije i Bugarske. Da li je jezik na kom je predstava izvođena bio problem za publiku?
Kod monodrame koja nam je došla iz Bugarske, jezik je donekle predstavljao problem. Mi smo se potrudili da svakom gledaocu podjelimo jedan tekst u kojem je objašnjeno o čemu se radi i neke najbitnije stvari iz monodrame. Uz to mi se čini da je publika mogla da prati jer bugarski jezik nije toliko neprijemčljiv. Pored ovoga nismo osjetili neki veći problem tokom izvođenja te predstave. Što se monodrame iz Sjeverne Makedonije tiče, jezički nije predstavljala nikakav problem.
- Festival je ove godine trebao da se održi u novoj zgradi Narodnog pozorišta u Istočnom Sarajevu, ali ona još uvijek nije završena. Kako je to uticalo na organizaciju festivala i repertoar?
Ja sam, kao selektor, ove godine imao veliki problem. Mjesec dana pred festival javljeno mi je da moram da nađem sve druge predstave zato što zgrada Narodnog pozorišta u Istočnom Sarajevu nije do kraja završena. Ako imate u vidu sve ranije navedene faktore, onda je to problem koji se u prvom trenutku čini nerješivim. Zahvaljujući mojim prijateljima širom bivše Jugoslavije koje sam zamolio da mi sugerišu predstave koje bi mogle doći, te zahvaljujući razumjevanju rokovodilaca pozorišta, uspjeli smo. Problem je što sva ta poznata glumačka imena su vrlo zauzeta, puno se danas snima, igra i gostuje po drugim pozorištima. Repertoari se donose po nekoliko mjeseca unaprijed, a ja sam bio doveden u situaciju da mjesec dana prije festivala odaberem predstave.
Evo i sama ta predstava „Sportsko srce“, da nije bilo razumjevanja Zvezdara Teatra, da otkažu svoje igranje u matičnoj kući i dođu na festival sa tom predstavom, ali i ostalih pozorišnih kuća pored njih,kojim se ja i ovim putem zahvaljujem.
- Ovo je jedini pozorišni festival ovog tipa u Republici Srpskoj. Samo osnivanje i počeci ovaj festival čine ga još zanimljivijim. Šta je prethodilo da bi se prvi festival i napravio?
Sama istorija festivala je zanimljiva. Festival je nastao davne ’95. u terminu od 9. do 14. februara. Tada je rat još uveliko trajao, tek u novembru je zaključen mir, tako da je i sama ideja da se organizuje festival bila, skoro, suluda. Naprosto, ljudi ginu, a nekolicini u tadašnjem Srna Festu, odnosno Republičkoj ustanovi za kulturu, je palo na pamet da organizuju pozorišni festival, odnosno da daju prioritet umjestnosti. I zaista, desio se kuriozitet koji ja volim da istaknem. Mi smo se odlučili da organizaciju povjerimo jednom prigradskom mjestu u Sarajevu, Hadžići. Treba istaći da se Hadžići nalaze ispod planine Igman, koja je bila mjesto najvećih borbi, svakodnevno su padale bombe i granate. Tako smo mi na sebe preuzeli ogroman rizik jer šta ako bi granata pala u punu salu dok se igrala predstava? Međutim, desilo se da tih 5 dana, koliko je festival trajao, nijedna granata nije pala na Hadžiće. Mi smo i medijski objavili da se održava festival, pa je i suprotna strana znala za festival i eto, desilo se da su puške zaćutale, a progovorila umjetnost.
- Kakva je Sarajevska publika? Da li se nešto promjenilo u njenim navikama?
Moram opet da se vratim na početak, na prvi festival koji se održao u holu osnovne škole i koji je mogao da primi između 300 i 350 ljudi. Ako kažem da je mnogo više ljudi ostalo vani tokom svih večeri tog festivala, jer su sva mjesta bila popunjena, onda je to najbolji pokazatelj koliko su ljudi bili željni takve vrste umjetnosti. a pogotovo to završno veče koje je održano u punoj sportskoj dvorani koja je primala 3500 ljudi, na veliki ponos organizatora a i građana Sarajeva. Sve do danas, gdje su sale pune a za svaku predstavu se traži karta više.
- Vi ste u organizaciji festivala od samog početka. Možete li sabrati godine festivala i dati nam Vaš osvrt na svih 27 izdanja?
Moram da izrazim veliko zadovoljstvo jer su tokom ovih godina kroz festival prodefilovala velika glumačka imena srpskog glumišta. Nabrojaću samo neke: Petar Kralj, Miša Janketić, Predrag Ejdus, Lane Gutović, Seka Sabljić, Tanja Bošković, Ljiljana Blagojević... Zijah Sokolović je i jedne godine pobjedio sa monodramom.Nadam se da je konačno došlo vrijeme, da će se sljedeće izdanje festivala održati u zgradi Narodnog pozorišta. Očekujemo veliku scenu, opremljenu najmodernijim pomagalima i to će promjeniti i sam koncept festivala. Mislim da je konačno došlo vrijeme da mladi preuzmu i festival i brigu o pozorištu, tako da bih ja vrlo rado prepustio da 28. Međunarodni festival malih scena i monodrame preuzme neko drugi, mlađi, kada se bar radi o odabiru predstava. 27 godina nije malo, dosta sam i ja oko toga vodio računa (smijeh).
Nema komentara