Jedan od poslednjih delova grada u kom masovna konstrukcija zgrada i dalje nije u potpunosti uzela maha jeste Petrovaradin, specifično, Stari Majur. U pitanju je najstariji civilni deo Petrovaradina, izgrađen u podnožju tvrđave.
Istorija ovog mesta počinje već krajem 17. veka, odmah nakon što habsburška vojska zauzima ove prostore od Osmanlija. Gradnja tvrđave počela je 1692. godine, a oko nje je ubrzo formirano i naselje za zanatlije, trgovce i porodice vojnika.
Jedan od bitnijih ovako stvorenih sokaka jeste ulica Koste Nađa.
Konstantin „Kosta“ Nađ rođen je 13. maja 1911. u Petrovaradinu. Poreklom iz siromašne porodice, od malena je pokazivao zainteresovanost za obrazovanje, ali veoma brzo stupa i u kontakt sa radničkim i levičarskim krugovima. Gimnaziju je pohađao, no nikada je nije završio jer je otišao u vojsku Kraljevine Jugoslavije, gde je stekao čin podoficira.
Kosta se ni od čega, veoma brzo popeo uz činove, no njegovo ime odjeknulo je i van Jugoslavije tokom Španskog građanskog rata. On se kao dobrovoljac priključio, u okviru internacionalnih brigada, i komandovao je Balkanskim bataljonom – jedinicom sastavljenom od dobrovoljaca sa prostora Jugoslavije i Balkana. Tada stiče reputaciju darovitog komandanta, i poznavaoca gerilskih taktika.
Po povratku iz Španije, počinje Drugi svetski rat, a on se i danas smatra za jednog od ključnih komandanata Narodnooslobodilačkog pokreta.
Vodio je jedinice u Bosni, Vojvodini, Sremu, a posebno je zabeleženo njegovo učešće u operacijama oslobađanja Banata i Bačke 1944.
Po završetku rata dobija čin generala Jugoslovenske narodne armije, postaje član Glavnog štaba i predsednik Saveza boraca. Umire u Beogradu 1986. no Petrovaradin i danas nosi njegov trag.
foto: Wikimedia
Ulice Koste Nađa, istini za volju, jeste uska jednosmerna ulica, no u njoj se nalaze neke od svetkovina minulih vremena. Najbitnija od kojih jeste katolička crkva Uzvišenja svetog Križa, građena u baroknom stilu, sa prostranom portom. Ona je duhovni centar ovog dela Petrovaradina još od početka 18. veka. Upravo se oko nje formirala mreža kuća i sokaka. Danas je verovatno najfotografisanije mesto u ovom delu grada.
Ulica je još tokom 18. i 19. veka bila jezgro civilnog života. Tada se naravno nije zvala kao danas, nosila je ime Frankopanska. Žitelji Starog Majura većinom su se bavili zanatstvom, i sam kvart je uvek bio od siromašnijih, sa stanovništvom mešovitog porekla – nemačkim, hrvatskim, srpskim i mađarskim. No to mu upravo daje čar!
Zašto Frankopanska?
Frankopani su bili hrvatska plemićka loza. Uz porodicu Zrinski, ubrajaju se u najznačajnije hrvatske porodice od 11. do 17. veka. Loza ima zaista dugu istoriju, sadrži mnoge knezove širom Balkana, no najznačajniji postaju u 17. veku.
Zrinsko-frankopanska zavera je bio pokret hrvatskog i mađarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habzburgovaca, između 1664. i 1671. godine. Dve familije su okupile ljude i napravile ustanak koji trajao punih sedam godina. Desilo se više bitaka i spletki, no na kraju buna biva ugušena, a preostali članovi porodica osuđeni na smrt, što je označilo kraj ove loze.
Danas, kuće u ovom kraju mahom su oronule, i zaista „na izdisaju“, što je zaista šteta. Grad je u više navrata izdvajao sredstva za obnovu zgrada u Podgrađu, no isto nikada nije učinjeno za ovaj kraj. Odmah pokraj ulice Koste Nađa nalazi se i najstarija očuvana kuća u Petrovaradinu, a samim tim i u Novom Sadu – Špilerova kuća.
Kuća je proglašena za spomenik kulture, no u potpunosti je zanemarena i oronula, te je pitanje koliko će još dugo biti najstarija očuvana kuća. Izgrađena je u 17. veku, namena kuće i dalje je stvar debate, no jedna od pretpostavki jeste da se koristila kao škola. Ime kuće potiče od njenih vlasnika iz 20. veka, porodice Špiler.
Nema komentara