Dolaskom proleća broj bicikala na novosadskim ulicama se uveća, pa se mogu videti različite vrste, od city cruiser-a do popularno nazvanih „ponika“. Dok svaki od biciklista vergla po gradu do željenog odredišta, na Fruškoj gori se dešava nešto sasvim drugačije, ekstremnije – downhill biciklizam.
foto:Momčilo Grujić
Outdoor sports ili sportovi na otvorenom jesu one aktivnosti u kojima se čovek takmiči protiv samog sebe, pomera sopstvene granice, vežba dok ne uspe u postavljenim ciljevima, a jedan od takvih sportova je downhill biciklizam, vožnja bicikla pri kojoj se vozači spuštaju niz brdo po tehnički zahtevnim stazama, kamenju, korenju, stepenicama, u što kraćem vremenskom period. Počeci ove discipline vezuju se za sedamdesete godine u SAD. Zoran Lalić se već šest godina bavi ovim sportom, a po svoj prvi specijalizovani bicikl je morao ići u Hrvatsku, pošto, kako kaže, tada, ali i danas je ovakve dvotočkaše, skoro nemoguće naći u Srbiji. Downhill opisuje kao izuzetno ekstreman i skup sport, ali kaže i da je osećaj rasta adrenalina i postignuća pri prevazilaženju prepreka neprocenjiv.
Kako ste saznali za downhill biciklizam i od kada se bavite ovim sportom?
Uvek sam voleo bicikle, još kao klinac sam vozio BMX. Posle BMX-a imao sam mountine bike, planinski bicikli, jednostavan, bez suspenzija. Tada sam dosta vremena provodio u jednom poznatom novosadskom servisu za bicikle, u kome je na zidu stajao poster downhill bicikla i jedini plan mi je bio kako sebi da nabavim isti takav. Do sada sam ih promenio tri, ali svoj prvi sam našao na internetu, pa sam zbog njega morao da idem u Hrvatsku. To je bilo pre oko šest godina - u Zagreb sam išao samo zbog rama i vile. Ovakve bicikle i delove za njih veoma je teško naći kod nas, pa ih je zasad jedino moguće poručiti preko interneta. Ostale delove za bicikl sam isto tako nalazio putem različitih sajtova, pa sam ga na kraju sam sastavljao, od nule. Kako je bicikl bio gotov i spreman za spust, odmah sam se uputio na Frušku goru i tada je sve počelo.
Kakav teren je potreban za downhill biciklizam i kako bicikl treba da bude opremljen da bi bio prilagođen ovoj disciplini?
Kao što sama reč kaže, downhill je spuštanje niz brdo. Međutim, uvek je u pitanju spust – bilo to niz brdo, stepenice, grad, u nekim inostranim zemljama su to i kanjoni, gde se koriste kombinacije više biciklističkih disciplina. Uz spust su obavezne i prepreke, prirodne kao što su korenje, kamenje ili one koje čovek izgradi. Kako je downhill u našoj zemlji još u povoju i sve je na dosta niskom nivou, mi sami na Fruškoj gori pravimo prepreke od kamenja, granja, dasaka... potpuna improvizacija. U izgradnji elemenata, naravno, ne remetimo niti oštećujemo prirodu, već ih pravimo od zemlje, otpalog granja ili dasaka koje sami donesemo. U Austriji su, na primer, planine preuređene i prilagođene downhill spuštanju. A što se tiče bicikla, on mora da bude opremljen tako da pruži otpor pri spustu, pošto su vožnja i skokovi niz brdo veoma intenzivni, delovi se non-stop troše. Ovaj sport je izuzetno ekstreman – ukoliko se ne poseduje „ozbiljna mašina“ postoji mogućnost da se pri spustu uništi, što se u svakom slučaju može desiti i sa profesionalnim biciklom. Svaki element na biciklu je izuzetno važan, a amortizeri se pre svake vožnje podešavaju u odnosu na nagib spusta.
Kako biste, od jedan do pet, ocenili ekstremnost ovog sporta? Koliko su česte povrede?
Rekao bih četiri. Spust je dosta opasan. Kako mi u šali kažemo - ko nije lomio ništa, taj nije ni vozio. Ja na sreću, nisam imao prelome, ali sam često završavao sa masnicama i ozbiljnim ogrebotinama. Ono što najčešće strada je ključna kost, jer se uglavnom pada u stranu. Neki od mojih prijatelja su imali otvorene prelome na rukama ili nogama, iako su imali kompletnu opremu na sebi. Najvažnije je zaštititi glavu kacigom i naočarima, a koliko će zaštitne opreme vozač staviti na sebe, zavisi od sopstvene procene spremnosti. Ne plašim se previše (smeh). Postoje povrede, kao i u svakom sportu. U nekim je to češće, u nekim ne, ali se vežbom i upornošću svakako stiče sigurnost i veština. Ono što bih istakao jeste to da ovaj sport, koliko god da je nekad agresivan, nikako ne bih delio na muški ili ženski. Nažalost, nešto je manje žena u ovom sportu trenutno, ali moram reći da su one koje sada vladaju scenom izuzetno dobre.
Posećivali ste bike parkove kako u Srbiji, tako i u inostranstvu. Gde biste rekli da su najbolji uslovi za downhill biciklizam?
Downhill je izuzetno skup sport, cena samog bicikla se kreće između 1.000 i 6.000 evra. Ljudima u Srbiji je ovako nešto, često nepristupačno, zato ova disciplina ovde još nije potpuno zaživela. Na samom početku mog bavljenja ovim sportom bio sam na Divčibarama na Kupu Srbije, što je, ako se ne varam, bila prva downhill trka u Srbiji. Danas postoje bike parkovi i na Košutnjaku u Beogradu, kao i na Kopaoniku, ali su staze tamo slabo posećene jer ne predstavljaju nikakav izazov za vozače. Fruška gora je kod nas i najbolja lokacija. I tu mi sami improvizujemo spustove i prepreke, ali je zadovoljavajuće. Austrija je idealna za ovaj sport. Na Semeringu u Austriji na planinama imaju gondole u kojima se vozači voze do vrha, pa se time izbegne najgori deo downhilla, a to je guranje bicikla uz brdo. Pre nekoliko godina smo išli i u Bugarsku, na Borovec, gde su uslovi, ali i priroda, takođe bili sjajni.
Šta je ono što te najviše pokreće u downhill biciklizmu?
Izazov u prevazilaženju prepreka je ono što je najveći pokretač. Kada god savladamo jednu prepreku, rušimo je i pravimo drugi element, još veći i teži. Nakon vožnje ceo dan se osećaš sjajno, živo. Posebno dobar osećaj pruža to što znaš da si taj dan uradio ono što malo ljudi može da izvede. Dešavalo mi se da posle provedenog dana na biciklu ne osećam prste i imam užasnu upalu mišića, ali to je nemerljivo sa osećajem zadovoljstva nakon vožnje.
Nema komentara