Roman Slika s morem objavljen je 6. maja 2025. godine i predstavlja najnovije delo švedskog pisca Fredrika Bakmana.
Kao i u ranijim knjigama, autor istražuje teme prijateljstva, odrastanja. Bakman je svetsku slavu stekao romanom Čovek po imenu Uve. Knjiga je doživela ogroman uspeh i ekranizaciju, prvo u Švedskoj, a zatim i u Holivudu pod naslovom Čovek po imenu Oto.
U romanu Slika s morem, Fredrik Bakman bavi se temom prijateljstva i njegovim dugotrajnim uticajem na život pojedinca. Knjiga polazi od odnosa koji nastaju u detinjstvu i pokazuje kako oni oblikuju stavove, ponašanja i identitet kroz godine. Luiza je devojka na pragu punoletstva, željna da pronađe sopstveni put. Njena jedina dragocenost je stara razglednica slavne slike, koju čuva od detinjstva i koja ju je podstakla da se izražava kroz umetnost – crtajući i oslikavajući zidove onim što joj se nađe pri ruci. Kada izgubi svoju jedinu prijateljicu, odlučuje da preduzme riskantan poduhvat kako bi sačuvala uspomenu na nju. To je uvodi u još jednu policijsku poteru, ali i otvara put ka nečemu što bi joj možda donelo sigurniju budućnost. Na tom putu upoznaje Teda, čoveka koji je nekada davno bio deo iste one slike sa razglednice. Njih dvoje kreću na zajedničko putovanje tokom kojeg se otkrivaju priče o njegovim prijateljima, o okolnostima koje su dovele do nastanka umetničkog dela, ali i o njihovim sopstvenim traumama i nadama da pronađu izlečenje. Roman se smenjuje između Luizinih i Tedovih doživljaja u sadašnjosti i njegovih sećanja iz detinjstva, gradeći ispovest koja čitaocu stalno otvara nova pitanja.
Posebno je značajan način na koji Bakman povezuje prijateljstvo sa umetnošću i stvaralaštvom. U romanu umetnost nije samo estetsko iskustvo, već način na koji likovi uspostavljaju komunikaciju i pokušavaju da razumeju sopstvenu prošlost. To je polje u kojem se pronalazi smisao i oblikuje identitet kada u svakodnevici nedostaje jasnih odgovora.
Knjiga je vrlo emotivna, možda i previše za nečiji ukus, ali Bakman je poznat po tome što iznosi osećanja i ljudske slabosti u jednoj ili dve rečenice koje se dugo pamte. Njegov stil prepoznaje se po kratkim, upečatljivim mislima. Veliki deo romana bavi se temom zavisnosti – prikazuje je iz različitih uglova, i iz perspektive onih koji se bore sa njom, ali i onih koji vole i gube svoje bližnje zbog nje. Autor ne traži opravdanja, već pokazuje bol i krivicu koji ostaju iza. Takođe, u knjizi se pojavljuju i teške teme poput nasilja u porodici, te ovo svakako nije lagano štivo, pogotovo zbog strukture romana koja je dosta usporena.
Na kraju, delo otvara pitanje - šta zapravo ostaje od prijateljstva kada se ljudi menjaju i udaljavaju, i da li su zajednička iskustva dovoljna da održe vezu? On ne nudi gotove pouke, već podstiče čitaoca da sam razmisli o sopstvenim odnosima i ulozi koju bliske veze imaju u njegovom životu.
Nema komentara