Više od povratničke turneje: recenzija filma oasis: don’t look back in anger

autor: Saša Stojković 0

Iako su glasine o pomirenju braće Galager i povratku jednog od najvećih bendova sveta na veliku scenu kružile godinama pre 27. avgusta 2024, taj datum svakako ostaje upisan zlatnim slovima za svakog fana kultne mančesterske rok grupe Oasis. To jutro donelo je zvaničnu potvrdu da će se bend 2025. godine vratiti turnejom po Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, označavajući prve zajedničke nastupe nakon svađe u Parizu 2009. godine koja je prouzrokovala raspad. Upravo ova turneja predstavlja temu dokumentarnog filma Oasis: Don’t look back in anger.

 

Ovo je treći dokumentarac o grupi, nakon Supersonic (2016) koji je bio duboka, hronološka priča o usponu i početnim tenzijama unutar benda, i Knebworth (2021), koji se fokusirao na njihova dva najveća koncerta održana na istoimenom imanju gde se okupilo više od 250.000 ljudi. Pošto su za vreme snimanja Supersonica Noel i Lijam Galager bili u svađi, intervjui su urađeni odvojeno, a interesovanje za Don’t look back in anger je poraslo kada je saopšteno da u svom sastavu sadrži njihov prvi zajednički intervju nakon više od 15 godina.

 

Režiju potpisuju Vil Lavlejs i Dilan Sadern koji su zajedno radili na dokumentarnom filmu o još jednom britanskom rok bendu, Bluru, dok je za scenario zaslužan Stiven Najt, najpoznatiji kao kreator izuzetno popularne serije Peaky Blinders. Pored mnoštva materijala sa probi, iz bekstejdža i sa same scene, mora se istaći da ovaj film nije samo o Oasisu, već i o fanovima, ljudima koji su se godinama nadali i iščekivali pomirenje i veliki povratak.

 

Foto: Disney

 

Prvobitno najavljena za Ujedinjeno Kraljevstvo i Irsku, turneja je kasnije proširena i na Severnu i Južnu Ameriku, Aziju i Australiju. Film nas vodi kroz sve navedene lokacije i koncerte na prepunim stadionima, usput dajući isti značaj i pojedinačnim pričama najvećih obožavatelja. Kroz priče Engleza, Korejaca, Argentinaca, Brazilaca i mnogih drugih o tome kako su otkrili Oasis i koliko im je njihova muzika promenila život, film briše granice i čini da se gledalac ispred ekrana oseća kao deo iste, velike priče.

 

U prvom planu je emocija i to je karta na koju Don’t look back in anger najviše igra. Mnogobrojni kadrovi suza, osmeha i poljubaca unutar publike spojeni sa naracijom Noela i Lijama neće ostaviti nijednog fana ravnodušnim. Film savršeno dočarava atmosferu sa koncerta, a ritam, montaža, arhivski snimci i kvalitet kadrova su na izuzetnom nivou i to daje priliku svima da osete bar delić ove istorijske turneje.

Dok Oasis izvodi svoje najveće hitove, kamera se neprestano kreće od same bine do krupnih planova lica u publici, pa sve do kadrova iz vazduha koji dočaravaju neraskidivu vezu između muzičara i njihovih obožavatelja. Uz očekivano besprekoran zvuk, ovi koncertni segmenti dodatno dobijaju na vrednosti.

 

Naravno, jasno je da je film posvećen ljudima koji već osećaju povezanost sa Oasisom, jer u suprotnom može delovati repetitivno i patetično, naročito jer ne zalazi previše u sukob između braće Galager već fokus ostavlja na njihovom pomirenju. Iznenađujuće je što ne dobijamo uvid u to kako je uopšte došlo do zakopavanja ratnih sekira, već film ispred gledalaca postavlja razrešen odnos i poziva ih da jednostavno uživaju u prilici da ponovo prisustvuju saradnji i stvaralaštvu Noela i Lijama. 

 

Slična je situacija i sa zajedničkim intervjuom koji je topao, takođe fokusiran na opraštanje, prožet humorom i dinamikom koja je zasigurno nedostajala svakom obožavatelju.

 

Na kraju, Don’t look back in anger možda ne otkriva sve tajne iza kulisa kojima su se fanovi nadali, ali kao emotivni spomenar jedne istorijske turneje i idealna uvertira za koncerte najavljene za 2027. godinu, predstavlja obavezno štivo za svakoga kome muzika ovog benda nešto znači.

 

    Napišite komentar


Nema komentara

Napišite komentar