DRAŠKO STANIVUKOVIĆ: Danas su opozicija građani

autor: Ivana Jovanović 242 pregleda 0

Jedna od najkontroverznijih ličnosti na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, najmlađi poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i funkcioner Partije demokratskog progresa, Draško Stanivuković u intervjuu za Odjek govori o odnosu vlasti i opozicije, ali i o odnosu tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine prema istoriji i istini.

Photo: uzivoizbih.info

Vlast ga je okarakterisala kao rušitelja državnog poretka, izdajnika i stranog plaćenika, dok je za poslanika Narodne skupštine RS izabran sa najvećim brojem glasova građana.

Početkom februara uništen mu je automobil, dok je njegovom saradniku Ivanu Begiću pretio inspektor policijske stanice Centar u Banjaluci. Aktuelnu medijsku pažnju Stanivuković koristi da ukaže na prioritete svog političkog angažmana, ali i na manjak poverenja u institucije.

Vratili ste se u Banjaluku nakon odlaska koji ste okarakterisali kao radni; da li je taj odlazak bio radi Vaše bezbednosti ili ste ga planirali i pre nego što su Vam razbijena stakla na automobilu i probušene gume?

– Zaista je iniciralo ovo stanje koje se desilo i moramo podvući jednu crtu na ono što se desilo u policiji. Kada vam se u porodičnoj kući, u dvorištu, desi to sa automobilom – šajba, gume – vašem prijatelju u policiji kažu da će ga isprebijati svaki put kad ga vide na ulici. Nemam ja strah, to sam hiljadu puta rekao, ali imam opreznost, dozu opreznosti. Jedan je to razlog za odlazak.

Drugo, zaista, ono što sam ja insistirao i što smatram da je ovdje važno, želim da djelujem institucionalno kroz skupštinu i van skupštine. Te dvije borbe. Imao sam već dogovorene stvari, da se nađem sa ljudima koji će pomoći u tom institucionalnom obliku borbe, te sam došao sa Nacrtom zakona o zabrani zastrašivanja. 

Dodikov savetnik Srđan Perišić rekao je da CIA ubija svoje ljude i da treba da se plašite „svojih“, da li ste razmišljali o obezbeđenju?

– Imam ga sada. Na radnom odsustvu sam zajedno sa svojim prijateljima, saradnicima, ljudima ozbiljno razgovarao i preuzeo konkretne mjere koje danas čine da se mogu osjetiti bezbjednijim. Policija obilazi moju kuću – tri puta noću i dva puta preko dana. Da li je to dovoljno? Nemam povjerenja.

Oprezniji sam mnogo nego što je bilo prije. Ono što sam radio prije kao odbornik, na početku mog poslaničkog mandata, nije ni približno današnjoj situaciji. Kada dirnete osinje gnijezdo, kada dirnete u teme o kojima se treba šutjeti, ne govoriti, i počnete razbijati tu jednu Pandorinu kutiju, taj jedan Gordijev čvor raspetljavati, onda sve te pčele iz tog pčelinjaka krenu na vas i onda čovjek mora da digne sve na jedan viši stepen.

Ako su institucije stalne, a ljudi promenljivi, sa kim možete da zamenite ljude u tim institucijama kada je opozicija u RS-u programski slična vlasti?

– Upravo to, sve je to sivo. Dobro pitanje. Opozicija je danas manja, opozicija su danas građani. Danas je najveći dio ljudi, naroda, potpuno nezadovoljan. Moja želja je da sistem treba da mijenjaju generacijski novi ljudi. Ne treba zanemariti iskustvo ljudi koji su obrazovani, ali da su ti ljudi 25 godina u sistemu i da nisu ništa napravili, njima ne mogu da vjerujem. A to su danas ljudi koji već dugo vode zemlju i druge institucije unutar Republike Srpske.

Moja želja je da nove generacije i oni ljudi koji su kvalitetni i koji se nisu vremenom isprljali dobiju vremena da od ove zemlje naprave preporod. Nemojte misliti da sam ja nešto najbolji, ne. Danas sam možda najglasniji, imam takav temperament, imam takav dar, imam sad i medijsku podršku, pa sam negdje i najeksponiraniji. Ali ja predstavljam stotine i stotine ljudi koji su u mnogo čemu bolji od mene, kada ljudi daju podršku meni, daju podršku čitavoj toj garnituri ljudi i to će biti ljudi koji će doneti promene. Prema tome, mnogo je tih bezimenih, javnosti neznanih junaka, a koji su spremni da sistem mijenjaju.

Rekli ste da, ako se ne reši ubistvo Davida Dragičevića, nećete ući u skupštinu, a ipak ste ušli, na osnovu čega ste promenili odluku?

– Tad je bila jedna specifična situacija u Banjaluci, poslije izbora, ja sam postao poslanik sa najviše glasova i bio sam spreman da ne uđem u skupštinu. Meni je skupština, ne dodatna plata, jer je se odričem, to je dodatni izazov i obaveza. Mijenjaju se okolnosti, život brzo ide, politika je jedan od najdinamičnijih poslova na svijetu. Tog trenutka kada smo mi govorili, opozicija je postojala u širem obliku, bila je još jedna stranka NDP. Posle su ljudi počeli da napuštaju unutar SDS-a, NDP je čitav prešao u vlast i ostalo je svega, na šaci jedne ruke, poslanika koji su pričali drugačije.

Dobro, da mi ne uđemo, skupština bi nam trajala 45 minuta, ovako traje tri, četiri dana. Vi realno ne možete u skupštini mnogo da uradite, da promijenite, to je ta hobotnica koja funkcioniše na nekom svom principu, gdje nema mogućnosti za drugi vid mišljenja koliko god da je ispravan. Možda mi u skupštini ne uspijemo da oni usvoje zakon koji mi predložimo, ali građani imaju priliku da usvoje drugo mišljenje.

Photo: Tanja Drobnjak

– Skupština se emituje na RTRS-u i to je mnogo važno, jer ja nemam priliku da odem na RTRS osim ako nisam na skupštini. Tu se čuje moj glas, ako neko drugi može da čuje, mijenjamo svest, sve televizije prenose. To je jedna utakmica, jedan meč, jedan ring koji se prenosi. Ne bi se čulo za Pravdu za Davida, ne bi se diskutovalo u skupštini o tome, ne bi se postavila neka pitanja ministrima. Sve to kad sam sabrao, smatrao sam prijeko potrebnim i da je odluka ispravna. Ljudi su me birali da uđem u suštini. Rekao sam da neću, jesam javno rekao i ja to znam. Potpuno sam vjerovao u to, ali za pet dana su se okolnosti promjenile.

Samo lud čovek ima isto mišljenje u svim okolnostima. Smatram da nisam lud, da sam trezven i da racionalno razmišljam. Takvu jednu odluku sam doneo i danas smatram potpuno opravdanom, jer smo u skupštinu ušli nas nekoliko poslanika koji su upravo i najaktivniji. Vjerujete, danas sve ovo što sam ovdje rekao, ja duboko vjerujem da su to stvari koje ću ja dijeliti uvijek, ali je uvijek moguće da je nešto drugačije. Treba čovjek biti svjestan da mnogo toga ne zna i da uči.

Bavite se politikom i institucionalno i vaninstitucionalno, šta je zapravo sadržaj Vaše politike?

– Život, životni problemi, životne teme. Borba za nezaposlene majke koje su oštećene jednim zakonom koji ih je potpuno diskriminisao. Borba da stanje u srednjim školama bude kvalitetnije i bolje, borba protiv skupih automobila, borba da svako naselje u Banjaluci, Republici Srpskoj, ima struju, vodu, kanalizaciju, trotoar.

Dakle, mi isključivo govorimo o životnim problemima i fundamentalno nastojanje mene je upravo fokus na tim stvarima od kojih će narod imati efekat. Da li je neko skinuo zastavu, postavio zastavu, da li se neko ovako ili onako zove, jeste važno, u smislu važno da se svaki narod  bori za svoje očuvanje – hoće da ima svoju kulturu, istoriju, tradiciju, jezik i pismo – ja to podržavam. I mislim da svaki narod koji se bori za čuvanje svojih duhovnih vrijednosti ne šteti ni jednom drugom narodu, ali da fokus politike mora biti prevashodno da se normalno živi, da bude plata. U svakoj zemlji, u kojima je plata ispod 500 maraka, penzija ispod 200, samo imate da pričate o nacionalnim temama. Da je hljeba i igara, da se zabavimo, svađamo. Treba skrenuti pažnju na pitanje kako se živi.

Spomenuli ste sada da svaki narod treba da se bori za svoje očuvanje, a u jednom intervjuu ste rekli da u Bosni i Hercegovini postoje tri istine i da svaki narod vuče na svoju stranu. Kakva je budućnost Bosne i Hercegovine, ako svaki narod ima svoju istinu?

– I biće to uvijek tako, odmah da Vam kažem. Ne treba ispravljati krivu Drinu. I ne treba da se razuvjeravamo oko uvjerenja. Ako ja vjerujem da je ćirilica moje pismo, odlučio sam da u to vjerujem, sada drugi narod da troši vreme objašnjavajući kako ćirilica nije moja i da je moja latinica, nemojte. Ako se danas mi u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj, raspravljamo da li nam se jezik zove bosanski, neko ga zove i jezik bošnjačkog naroda, zovemo ga hrvatski, zovemo ga srpski, pa sad da se svađamo ko je prvi, to je gubljenje vremena.

Ako neko smatra da postoji hercegovački jezik, eto, neka, hercegovački jezik. Ako neko kaže da ima crnogorski, znate, neko danas kaže da ima crnogorski sa 32 slova. Dobro, izvoli, crnogorski, 32, uzmi 36 i nazovi ga bangladeški. Ali mi ne živimo dobro, nema plata, nema ljudi. Mislim,  ljudi, ko će pričati taj jezik kad nema ljudi? A ljudi pričaju jezik, stvaraju jezik, stvaraju kulturu. Prema tome, uvjerenja, vjere, ideološka shvatanja, ostaviti svakom čovjeku, svakom narodu na njegovu volju. Nemam nikakav problem da postoje dva, tri udžbenika istorije.

Zar postojanje dva, tri udžbenika istorije ne može da izazove probleme u budućnosti, ako svako ima svoju istinu i istoriju, a da ne postoji u jednoj državi jedna istorija i jedna istina?

– Pa ne može biti, vidite, tako je svugde u svetu. Jednu istoriju uče djeca u Americi oko onoga što se desilo u Vijetnamu, a drugu će deca u Vijetnamu. To je tako, to je takva nauka, i svako je piše da je sebi prilagodi. Ući u to je borba bez rezultata. Ljudi falsifikuju istoriju, izmišljaju dokaze. Ako neko ima potrebu da vjeruje u nešto, ja mu neću oduzimati to pravo i ne bih trošio svoju energiju.

Ali mislim da je fundamentalno i svakom čovjeku ja želim da obezbijedim život, da do svoje kuće ima put, ima vodu, struju, priliku da radi, da živi, da sijemo ljubav, razumjevanje i razumjevanje prema različistosti. Hajdemo na životne teme, idemo na to. Ono što je imeprativ meni, kao nekom ko pripada srpskom narodu, jeste da se borim za one duhovne, istorijske i tradicionalne vrednosti za koje ja vjerujem da su ispravne. Ali ima i nekog ko ne vjeruje, prema tome, kažem, ovo je jedna vrsta politike, ovo je druga; i jedna i druga su važne, ali svako razuvjeravanje i uvjeravanje u Bosni i Hercegovini je izvor konflikta. O tome ne treba pričati. I kažem, Srebrenica, šta je bilo? Bio je zločin. Ljudi nema. Jedna strana kaže genocid, druga kaže nije. Mislim da je najpravednije da svako ima toliko poštovanja da se pokloni žrtvama, da se izvini, da prizna grešku.

Kako izgraditi poverenje između Federacije i Republike Srpske, ako vi sada kažete da je to zločin, a međunarodne presude da je genocid i ako se i u Narodnoj skupštini Republike Srpske raspravlja o valjanosti međunarodnih presuda?

– Vidite, Srebrenica ima sedamnaest istina, znam da ima jednu istinu, ali imamo sedamnaest. Ja danas koji tragam za istinom uzeću sedamnaest različitih izvora i pročitati sedamnaest istina. U šta da vjerujem? Nisam bio rođen, nisam tu, ne mogu svjedočiti. Ima žrtava koje su danas svjedoci toga. Ono što ja mislim da je najispravnije, da svako ima toliko ljudskosti da shvati da je rat greška. Jedna ili sto jedna osoba je tragedija, zločin, veliki gubitak. Sva tri naroda su izgubila i meni je zaista žao.

Nemam problema, vjerujte, evo sad kažem ovdje možda i prvi put, da odem na svako mesto da obiđem, da se poklonim žrtvama. Žrtva je žrtva, bez obzira kako se zove i preziva, pogotovo nevina žrtva. Nemam problem da se poklonim i izvinim. I da neko drugi to neće uraditi mom narodu, ne mora, otići ću ja i pokloniti se. Čak sad pričam potpuno svjesno, nije to da žalim više svoje žrtve od žrtvi drugih naroda, žrtva je žrtva. To je nivo svijesti do kog mi moramo doći.

Photo: Tanja Drobnjak

– Ali je pogrešna politika kada se teži da se cijeli narod prikaže genocidnim. Onda sam i ja genocidan. Ako vi hoćete da kažete da je jedan narod genocidan, onda stvarate animozitet kod drugog i onda taj drugi narod hoće da umanji žrtve kod prvog i vi ulazite u sukob. Šta je rešenje toga? Izvinjenje, saučešće, pokloniti se, obići, prihvatiti grešku i napraviti prvi korak. Kod nas se najviše čeka ko će napraviti prvi korak, nije to ispravno. Evo ja, uvek ću napraviti prvi korak.

Gledam na način da uvek prvi priđem da zagrlim, prvi kažem oprosti, prvi poljubim, prvi sve radim i ne čekam za uzvrat ni od koga. Nećeš, ne moraš, ja hoću. Ti nećeš, a ja ću tebi opet. I ne interesuje me. Prema tome, spreman sam zaista prvi i nemam problem da odem i u Srebrenicu, i u Jasenovac, i u Drakulić u Banjaluci gde je bio veliki zločin, ni na bilo koje mjesto stradanja. Ja to mogu i zaista osjećam empatiju prema svima.

I kada pogledamo sve ovo, kakva je budućnost Federacije i Republike Srpske?

– Jasna, može biti normalna, Federacija treba da bude jaka, Republika Srpska treba da bude jaka. To potpuno može i jedno i drugo da se razvija, i jedan i drugi entitet. Vi morate biti svjesni Bosne i Hercegovine da svaka izjava o separatizmu i svaka izjava o unitarizaciji danas nije zrela, izaziva potpuno više štete nego bilo kakvu korist. Ne treba to otvarati. Treba se kretati u mogućem krugu, raditi, smanjivati korupciju, kriminal, državnu upravu, administraciju, sve to što iznutra ujeda, tu meduzu pobediti, hobotnicu. Mislim da se može živeti potpuno normalno, meni su svi prijatelji.

Nema komentara

Napišite komentar