IVANA GRBIĆ: Naizgled male promene mogu biti najveće

autor: Radovan Ciganović 0

Adaptacija čuvenog mjuzikla „Mulen Ruž“, plesnog studija „teARTar“, izvodi se po peti put u Novosadskom pozorištu „Ben Akiba“. Ivana Grbić, bivša evropska i višestruka državna prvakinja u džez plesovima, jedna je od plesačica u ovom ostvarenju.

Foto: Girafon

Dvadesetjednogodišnja Novosađanka, studentkinja Ekonomskog fakulteta u Subotici i državna stipendistkinja, plesom se bavi već 15 godina i u tom periodu osvojila je brojne nagrade. Grbićeva je sa svojim plesnom grupom 2011. godine bila prvakinja Srbije i Evrope u džez densu, prošle godine bila je džez dens državna prvakinja u dve grupne kategorije, dok je u maju ove godine postala i državna prvakinja u šou-densu u kategoriji parova. Ona je u studiju „teARTar“ od njegovog osnivanja 2013. godine, kada je grupa umetnika odlučila da napusti ansambl „Džep“ i osnuje sopstveni. Danas studio „teARTar“ broji 26 članova, uglavnom momaka i devojaka do 30 godina, i predstavlja osveženje na kulturnoj sceni Novog Sada.

Predstojeće izvođenje mjuzikla „Mulen ruž“, koji je rađen po uzoru na istoimeni film, biće peto u poslednjih godinu dana i svaki put karte su bile rasprodate, što ga čini najuspešnijim projektom ovog ansambla.

Čemu može da se zahvali na ovom uspehu, činjenici da je u pitanju „Mulen ruž“ ili nečemu drugom?

– Sam naziv sa sobom nosi određenu težinu naravno. To je večita priča o ljubavi, istini, borbi dobra i zla, što su teme koje su ljudima uvek zanimljive. „Mulen ruž“ je svetski poznat i to je verovatno imalo uticaja, ali mislim da smo i mi sami umnogome doprineli da mjuzikl doživi uspeh. Ipak je uložen veliki trud, sve je to moralo da se osmisli. Samostalno smo, na čelu sa koordinatorkom Jelenom Đenić, radili koreografije, smišljali koreografiju, pisali pesme. Kompletan tekst je morao da se prevede i prilagodi našem mentalitetu kako bi gledaocima bilo zanimljivo ne samo vizuelno. Čitav proces trajao je duže od godinu dana.

Kako je jedan, uslovno rečeno, amaterski ansambl uspeo da napravi nešto što privlači toliko pažnje?

– Mi u suštini jesmo amatersko pozorište, u smislu da smo relativno novi na pozorišnoj sceni, i da radimo na praktično volonterskoj bazi. Imamo malu finansijsku pomoć pokrajinskih organa, ali to nikako ne može da se poredi sa nekim ozbiljnim pozorišnim ansamblima. Sve što treba i što zafali sami “krpimo”. Nemamo čak ni svoju salu za vežbanje već se selimo od studija do studija. U tom smislu smo amateri. Ali nismo amateri na samom umetničkom planu. Svi mi se bavimo plesom ili pevanjem profesionalno, dugi niz godina. Zato se i dešava da su ljudi uglavnom isprva skeptični. Na prva izvođenja predstava dolaze samo naši prijatelji i porodice, jer ljudi verovatno u početku ne očekuju da je to dobro i kvalitetno, nemaju predstavu kako to zaista izgleda, jer spolja sve deluje amaterski. Ali onda kada nas konačno vide često promene mišljenje.

Reč koja je najčešće upotrebljavana u filmu, čak 143 puta, je ljubav. Može li se upravo njome, imajući u vidu uslove u kojima radite, objasniti ovo što ste postigli?

– Ljubav prema onome što radimo, pa i jednih prema drugima, jeste ključna. Mi se zaista držimo zajedno, pomažemo jedni drugima i učimo jedni od drugih. Svima nam je mnogo stalo, svi žele da učestvuju i daju svoje predloge, te onda ponekad dođe i do netrpeljivosti. Bilo je situacija da se posvađamo, posvađani odemo kućama i onda se sutradan vratimo na probu kao da se ništa nije desilo. Ali to je ljubav. I mislim da je to recept i za život. Ukoliko ste dobro organizovani i ukoliko volite, ukoliko zaista živite za to što radite, onda je apsolutno sve moguće.

Foto: Girafon

Zbog čega ste se odlučili da radite baš mjuzikle a ne neku drugu formu?

– Želeli smo da unesemo neku malu promenu, da damo naš mali doprinos Novom Sadu tj. kulturi uopšte. To je ono što nas je i okupilo na prvom mestu. Novosadska kulturna scena, barem kako je mi vidimo, je dosta uspavana i monotona. Ljudi su uglavnom nezainteresovani da idu u pozorište, posebno mlađe generacije. Njima je gotovo nepojmljivo zašto bi neko išao u pozorište. To je ono što želimo da promenimo, da pokažemo da i u tom pozorištu može nešto zanimljivo i lepo da se vidi, a ne samo pred „malim ekranom“. Mjuzikl kao spoj više umetnosti donosi nešto drugačije, zanimljiviji je i vrckav i mislim da je u stanju da ovu uspavanu scenu malo „prodrma“.

Don Kihot se uzaludno borio protiv vetrenjača. Vi imate svoju vetrenjaču, ali da li je i vaša borba uzaludna, jer situacija, kako ste je opisali, ne deluje obećavajuće?

– Upravo to što je stanje takvo kakvo jeste i motiviše mene i moje kolege. Ja ne mogu, ako se već bavim plesom, dakle jednom od umetničkih disciplina koje su zastupljene i u pozorištu, da, znajući koliko je situacija loša, samo stojim sa strane i dozvolim da sve to propadne. Nekima od mojih poznanika, koje sam pozvala da pogledaju mjuzikl, to je bio prvi put da su uopšte došli u pozorište. To je opet jedna mala promena, jedan napredak. Svidelo im se, sledeći put će kupiti kartu za nešto drugo. Od takvih stvari mora da se krene. Svako neka pođe od sebe, i samo tako, korak po korak, stvari mogu da se menjaju. Smatram da takve, naizgled male promene, nekad mogu biti najveće. Zašto mi ne bismo bili ta promena koja je evidentno potrebna?

Možemo li i ubuduće od vas da očekujemo spektakularne spektakle?

– Apsolutno (smeh). Moram da kažem da je i naša prva predstava, „Aladin“, bila veoma zapažena. Velika je stvar za jedno tako malo, amatersko pozorište, da ima dve tako uspešne predstave. Mi uveliko pripremamo novi projekat. Radi se adaptacija za mjuzikl čija bi premijera trebala da se održi na proleće. On će biti rađen po uzoru na još jedan, možda i poznatiji, a svakako zahtevniji, francuski mjuzikl. Ono što je sigurno to je da će biti mnogo ozbiljnije, od samog pristupa do težine komada, ali počeli smo da dižemo lestvicu i želimo tako i da nastavimo. Neću otkriti o čemu je reč, da malo zagolicamo maštu publike.

Rekli ste da je uz dobru organizaciju i ljubav prema onome što se radi sve moguće. Hoće li Aleksandar Josipović ostati jedini Srbin koji je igrao na pozornici „Mulen ruža“?

– Nadam se da neće. To samo po sebi zvuči izuzetno primemljivo, čak neverovatno, mada sam ja lično trenutno više koncentrisana, kao i uvek uostalom, na fakultet i obrazovanje. Možda bi ovo bilo pravo pitanje za moje kolege iz ansambla ili za mene kroz nekoliko godina.

Nema komentara

Napišite komentar