Nakon objavljivanja knjige „Pravda za životinje“, sedamnaestogodišnja spisateljica Bojana Marković dobila je status najmlađe spisateljice grada Vlasenice.
Foto: Pixabay
Talentovana spisateljica Bojana Marković rođena je u Zvorniku kao najmlađe dijete u porodici. Osnovnu školu je završila u Vlasenici, gdje živi i danas, a za vrijeme školovanja je više puta nagrađena za pisanje najboljih literarnih radova od kojih je nekoliko pjesama objavljeno u časopisu „NAJ“, a među proznim djelima najviše se istakao „Moj Don“, priča objavljena u Zborniku književnog stvaralaštva mladih Republike Srpske br 3. Njena prva knjiga, u izdanju Kulturno – izdavačkog centra „Srpska kuća“ iz Požarevca, nosi naziv „Pravda za životinje“ i to je, zapravo, zbirka pjesama posvećena očuvanju životinja od istrebljenja i prirode od zagađenja. Autorka ne krije koliko je srećna i ponosna na svoj rad, kao i da je pisanje njena strast od malena.
S obzirom da si prvu knjigu izdala sa samo 17 godina, pretpostavljam da pišeš poeziju od malih nogu. Kada si napisala prvu pjesmu i da li si talenat za pisanje naslijedila od nekoga?
– Prvu pjesmu sam napisala u petom razredu osnovne škole. Pjesma nosi naziv „Cvijet“ i željela sam da joj posvetim mjesto na prvoj stranici u knjizi jer to i zaslužuje. Talenat sam naslijedila od strica. I on se u slobodno vrijeme bavio književnošću, ali nikada nije imao priliku da objavi svoja djela.
Kada si počela da pišeš stihove za zbirku pjesama „Pravda za životinje“?
– Kada se desila ova situacija sa virusom Korona i kada smo svi najveći dio vremena provodili kod kuće, ja sam odlučila da to slobodno vrijeme iskoristim maksimalno i radim ono što najviše volim. Tako sam krenula da pišem pjesmu za pjesmom. Pored njih sam korigovala i neke starije pjesme i tako sam poslije 40 dana imala dovoljno materijala za knjigu.
Očigledno je da si u 56 stranica knjige uložila mnogo truda. Šta ti, kao autorka, možeš reći o svom djelu?
– Ja zaista mogu da kažem da sam ponosna na svoju prvu knjigu. Iako je bila gotova za samo 40 dana, ja sam dala svoj maksimum i radila sam na njoj svaki dan s ljubavlju. Najviše ima pjesama o životinjavama, jer ja inače podržavam sva prava životinja, a tako i ljudi i životne sredine. Pored toga, tu su i pjesme o mojim roditeljima, mašti, o tome kako je sve prolazno u životu, o siromaštvu i bogatstvu, itd. Potrudila sam se da ubacim svega pomalo kako bi knjiga bila što zanimljivija.
Šta te je inspirisalo da napišeš ovu zbirku pjesama?
– Moja najveća inspiracija jesu priroda i živa bića. Mislim da kroz svoju poeziju mogu da doprinesem njihovom očuvanju i da širim svijest ljudi kako bi i oni počeli da razmišljaju o tome i da zajedničkim snagama sačuvamo prirodna bogatstva koja imamo.
Pjesme su plod tvoje mašte i prikazuju stanje u prirodi posmatrano iz tvog ugla, pa ih samim tim najbolje mogu razumjeti djeca i mladi tvog uzrasta. Da li ovu knjigu mogu razumjeti i odrasli?
– Mladi će definitivno najbolje razumjeti šta sam ja kroz pjesme htjela da kažem, jer svi mi na sličan način gledamo na svijet i današnje probleme, ali to ne znači da odrasli ne mogu da se vrate korak unazad i da se prisjete stvari iz djetinjstva koje su vremenom zbog posla i svakodnevnih problema potisnuli. I odrastao čovjek možete ponovo da postane dijete kada to jako želi.
Koju poruku tvoja knjiga prenosi čitaocima?
– Kao što sam već rekla, akcenat je na očuvanju prirode. Treba da vodimo računa o njoj, da je ne zagađujemo i da sačuvamo životinje od istrebljenja.
Da li si se plašila negativnih komentara i mogućnosti da knjiga neće biti prihvaćena od strane auditorijuma?
– Nisam se plašila negativnih komentara jer sam prije izdavanja knjige već imala podršku mojih najmilijih, kao i podršku profesorice i nastavnice srpskog jezika, a kada su oni uz mene onda je sve mnogo lakše. Nakon promocije sam dobila mnogo pozitivnih komentara. Riječi hvale stizale su sa svih strana, a naročito mi znači podrška mojih sugrađana. Tu su, naravno, i negativni komentari, ali njih nema mnogo.
Trenutno pišeš poeziju. Da li možemo da očekujemo i prozno djelo ili roman?
– Roman može da se očekuje i planiram da radim na tome u skorije vrijeme. Ne znam još na koju temu bih pisala, ali vidjećemo, sve u svoje vrijeme.
Šta možeš poručiti mladim ljudima poput tebe koji tek počinju ili razmišljaju da se bave književnošću?
– Svakome bih poručila da bude uporan, da piše što više i da se ne obazire na negativne komentare. Neka ne dozvole da bilo ko poljulja njihovo samopouzdanje, neka idu naprijed i slušaju samo svoje srce.
Nema komentara