Krhotine žene – na pozornici sa melanholijom

autor: Emina Miletić 0

Sezona kvalitetnih filmova trenutno je na svom vrhuncu, a izbor filmskih sadržaja je raznolik. Među filmovima koji gospodare na Netfliksu nalazi se jedna emotivna i dramatična ljudska priča koja nosi naziv Pieces of A Woman (Krhotine žene). Film je režirao mađarski režiser Kornél Mundruczó, dok je scenario, koji potpisuje Kata Veber, filmska verzija istoimene pozorišne predstave izvedene u teatru u Varšavi. 

Foto: Netflix

Pieces of a Woman je film koji se bavi temama majčinstva, tragedije, gubitka deteta i agonije koja nakon toga sledi. Podeljen je na dva dela – prvih trideset minuta posvećeno je sceni porođaja, dok ostatak filma prikazuje načine na koje roditelji tuguju nakon smrti deteta i njihovu svakodnevicu satkanu od bola, otuđenosti i praznine.

Tokom prvog polučasovnog intervala radnja filma odigrava se u porodičnom domu para koji iščekuje dolazak prvog deteta. Marta (Vanesa Kirbi) se priprema za početak porođaja, a podršku joj pruža partner Šon (Šaja Labaf). Njih dvoje žele da beba dođe na svet u udobnosti doma, a kućnom porođaju bi trebalo da prisustvuje babica koju dobro poznaju. Brižljivo pripreman sled događaja biće narušen kada ta žena bude sprečena da se pojavi, a budući roditelji budu primorani da pozovu njenu zamenicu Evu (Moli Parker), ženu koju nikada nisu upoznali. Stvari će se dodatno zakomplikovati kada nerođenoj bebi puls bude počeo da slabi, a babica na to ne bude reagovala hitnim prebacivanjem u bolnicu. Nakon emotivne, duge i realistične scene porođaja, novopečeni roditelji upoznaće dugoočekivanu devojčicu koja će na svet doći plačom koji nalikuje glasnom orkestru, a nakon samo nekoliko trenutaka utihnuti i zauvek se oprostiti od svojih roditelja.

Drugi deo filma posve je drugačiji od prvog, a prelazak iz vremena pred iščekivanje deteta u melanholičnu etapu nakon njegove smrti obeležen je neugodnom atmosferom koja počinje da se nadvija nad Martom i obavija je svojom otužnom aurom. Mlada žena bol od gubitka deteta najviše oseća tokom šetnje gradom ili vožnje u tramvaju, kada se mimoilazi sa majkama koje za ruku vode svoju decu, dok ona u njihovim devojčicama vidi samo fragmente sopstvenog neproživljenog života. Iz setnih Martinih pogleda i njene potištenosti, koje reditelj naglašava specifičnim položajem kamere i izborom boja, naslućuje se ono što je ta žena priželjkivala: branje jabuka u vrtu, putovanja na letovanje i kupanje u morskim plićacima – sve to sa detetom koje nije stigla da upozna. I bez obzira na to što Marta ne izgovara veliki broj reči u tim scenama, svojim stavom, mimikom lica i ritmikom pokreta, ćutke sanjari o jednom nepostojećem periodu i manifestuje svu čežnju koja vapi da izađe iz njene kože i prolije joj se po crvenom kaputu.

Film predstavlja svedočanstvo sastavljeno od delova svakodnevnice nakon tragedije: tela žene nesvesnog gubitka iz kojeg izvire mleko namenjeno bebi; umrljanih bluza koje se odlažu sa namerom da nikad više ne budu obučene; mračnih delova stana u kojima je praznina gotovo opipljiva. Marta se polako navikava na samoću, dok se bori sa sažaljivim pogledima, naklonošću prijatelja koju nije tražila, a zatim i sa pomišlju da su sva njena nadanja, meseci iščekivanja i porođajni bolovi na kraju bili uzalud.

Foto: Netflix, Vanessa Kirby

Ovaj deo filma bavi se i odnosom među partnerima nakon gubitka, koji se suočavaju sa razdorom nastalim zbog toga što su izabrali različite načine tugovanja. Marta postaje hladna prema Šonu, provodi sate gledajući u prazno, sa udaljenim pogledom kakav imaju ljudi koji učestvuju u seansama s duhovima. Oca svog deteta odbija i kao muškarca i kao saučesnika u tuzi, a on, upravo suprotno, želi da razgovara sa njom i vapi za nekadašnjom bliskošću. Na sve načine pokušava da Martu natera da odbaci zadovoljstvo koje pronalazi u otuđenosti, dok je ona uporna u tome da svoje emocije iskaže u tišini. Za razliku od partnerke koja zatvorenost koristi kao odbrambeni mehanizam, Šon postaje pravi noćobdija i vreme provodi tražeći utehu, bilo u drugoj ženi, bilo u narkoticima kojima pribegava jer mu jedino oni mogu pomoći da nauči da živi sa licem ispranim od suza.

Na Martu utiče i odnos sa majkom (Elen Berstin), koja smatra da je njena kćerka kreatorka sopstvene situacije, jer je izabrala da se porodi kod kuće, umesto u bolnici, u kojoj bi lekari spasili njeno dete. Majčino prebacivanje kulminiraće rečenicom: „Da si mene poslušala i izbarala moj način, sada bi u rukama držala svoju bebu“, a nastaviće se nizom opaski koje se tiču načina na koje njena kći tuguje i Martine nevoljnosti da se uključi u aktuelni sudski proces, te da babicu, koju mnogi smatraju odgovornom za tragediju, smesti iza rešetaka. Marta će, od osobe koja odbija da se suoči sa situacijom, evoluirati u osobu koja će se na sudu naći lice u lice sa omraženom babicom, a iz onoga što bude imala da joj kaže zavisiće sledeća etapa njenog života, kada će ili ostati zarobljena na podijumu na kojem svakodnevno pleše sa bolom ili sići sa te scene i otisnuti se na put koji vodi ka isceljenju. 

Pored mnogobrojnih talentovanih umetnika, od reditelja, preko kostimografa do glumaca, za kvalitetan filmski projekat i dočaran emotivni naboj ostaje najzaslužnija glavna glumica. Oštrina kojom Vanesa Kirbi izgrađuje Martin lik, sa svim krhokstima i nesavršenostima, na filmskom platnu evocira situacije iz stvarnog života i podražava hiljade i hiljade žena koje su se suočile sa istim gubitkom. Upravo je to jedna od namera ovog filma, da, kako je naglasila glavna glumica, uputi poruku ohrabrenja tim ženama i podstakne ih da sa ženama iz sopstvene okoline koje prolaze kroz istu situaciju razmene reči podrške. Ostaje nada da će ovaj film dovesti do promene u kulturi u kojoj mnoge žene i danas žive – kulturi u kojoj se izbegava razgovor o ovakvoj tragediji. 

Kao što nagoveštava i sam naziv filma, gubitak deteta žene razbija na delove i ostavlja ih sa krhotinama za koje im neće biti dovoljno ni nekoliko narednih života da se ponovo sastave u celinu. Ovaj film poručuje tim ženama da je potpuno u redu ako nikada više ne budu upravo ta celina, odnosno one osobe koje su bile pre tragedije, zato što će jednom delu njihovog bića, toj jednoj maloj krhotini, zauvek ostati mesto u onom delu njihove prošlosti kada su, bar nakratko, bile majke.

Nema komentara

Napišite komentar