Mlada budvanska glumica Marija Liješević nalazi se na samom početku svoje profesionalne karijere, ali je već ostvarila prve značajne profesionalne korake. Nakon završene Akademije umjetnosti u Beogradu, svoj prvi profesionalni angažman ostvarila je u međunarodnoj pozorišnoj predstavi „Ovo nije zemlja za žene“.
Predstava, nastala u okviru evropske platforme koja se bavi feminističkim čitanjem klasičnih tekstova, okupila je mlade glumice iz Crne Gore i bila izvođena pred raznovrsnom publikom – od prestižnih pozorišta u inostranstvu do, za Liješević, domaćeg ambijenta Starog grada u Budvi. Kroz ovaj proces ona je stekla svoje prvo profesionalno iskustvo i priliku da se predstavi publici kao mlada glumica koja tek započinje svoj put, ali već pokazuje posvećenost i ozbiljnost u radu.
Foto: Arhiva sagovornice
Da li si zadovoljna uspjehom predstave „Ovo nije zemlja za žene“?
Iskreno, veoma sam zadovoljna uspjehom predstave. „No Woman’s Land“, odnosno „Ovo nije zemlja za žene“. To je moj prvi profesionalni projekat koji sam radila od samog početka, u smislu kastinga i kompletnog procesa rada. Imala sam sreću da upoznam divne mlade glumice, koje danas više smatram drugaricama nego koleginicama. Vjerujem da je publika prepoznala tu našu povezanost, što je doprinijelo odličnom prijemu predstave, kako u
inostranstvu, tako i u Budvi.
Kako bi se ti predstavila publici na početku svoje profesionalne glumačke karijere, nakon završene Akademije?
Na početku profesionalne karijere ne bih sebe posebno definisala. Naravno da želim da se dokažem i da me publika prepozna kao vrijednu mladu glumicu, ali mislim da je to, u krajnjoj liniji, više na publici nego na meni. Na meni je da svoj posao radim najbolje što mogu, da budem posvećena, da tragam za istinom u svakom liku i da se nadam da će publika to prepoznati i osjetiti.
Koliko je odrastanje u umjetničkoj porodici uticalo na tebe – da li to doživljavaš kao prednost, pritisak ili oboje?
Odrastanje u umjetničkoj porodici u velikoj mjeri je uticalo na moju odluku da se bavim glumom. Od malena sam bila u pozorištu, najprije kao publika, a kasnije sam sa stricem, još kao dijete, pravila male pozorišne predstave. Zbog toga imam osjećaj da je ovaj poziv, na neki način, bio unaprijed zapisan. Da li je to prednost ili pritisak – rekla bih da je oboje. Od nekoga ko dolazi iz umjetničke porodice često se podrazumijeva da „zna“ i da nosi određenu odgovornost, što može predstavljati veliki pritisak. Ipak, to je ujedno i prednost, jer sam zahvaljujući tom okruženju i podršci imala priliku da učestvujem u divnim predstavama koje su mi donijele dragocjeno iskustvo, ali i prijateljstva.
Kako izgleda tvoj proces ulaska u ulogu?
To je pomalo nezgodno pitanje jer sam u većini predstava do sada „uskakala“ u već formirane procese – tri od ukupno četiri predstave su bile takve (diplomsku ne računam, jer je ona rađena sa profesorima). Ipak, uvijek se trudim da lik što bolje upoznam, da u njemu pronađem sebe i da se postavim u njegovim okolnostima. Važno mi je da razumijem motivacije lika i da pronađem unutrašnju istinu koju mogu da izrazim na sceni, kako bi uloga bila što autentičnija.
Šta ti je najviše pomoglo da pronađeš svoj glumački identitet i izraz na sceni?
Trenutno mi najviše pomažu ljudi koji su oko mene. Kada radim u zdravom i podržavajućem okruženju, osjećam se slobodno da eksperimentišem i da se izrazim na najbolji mogući način. Što se tiče mog glumačkog identiteta i izraza, moj najveći cilj je da budem iskrena na sceni. Vjerujem da će se kroz rad i iskustvo sve ostalo polako oblikovati i razvijati.
Kakav je osjećaj biti mlada žena na početku glumačke karijere danas – i sa čime se najčešće susrećeš?
Svaki početak je težak i iziskuje mnogo truda. Donosi i nesigurnosti, pogotovo u našem poslu, jer je konkurencija velika, a da bi dobio priliku, moraš biti viđen i izabran – što ponekad nije samo u tvojoj kontroli. Mislim da je najvažnije aktivno raditi na sebi, vjerovati
u svoje sposobnosti i imati strpljenja, jer se sve dešava u pravo vrijeme.
Koji ti je trenutak tokom studija bio najveći izazov i šta si iz njega naučila?
Mogu reći da mi je najizazovniji period bila treća godina studija. Ne znam tačno zašto, ali tada se u meni desilo nešto što me, na neki način, „slomilo“. Ipak, upravo taj trenutak mi je bio veoma dragocjen, jer sam tada shvatila da mi niko ne može pomoći ako ja sama sebi ne pomognem. Naučila sam koliko je važan aktivan rad na sebi, kako se nakon pada treba podići i nastaviti dalje, i da je upravo kroz takve izazove moguće istinski napredovati i sazrijeti kao glumica.
Šta te trenutno najviše inspiriše u glumačkom radu i izboru projekata?
Trenutno me najviše inspirišu tekstovi i uloge koje istražuju ljudskost i „malog čovjeka“. Privlače me priče koje imaju svrhu, koje postavljaju pitanja i vode ka otkrivanju unutrašnje suštine likova. Generalno, sve što me izaziva i pomjera granice mog glumačkog izraza posebno me privlači. Na primjer, trenutno u Ateljeu 212 pripremamo vodvilj „Oda radosti“, što je izuzetno zahtjevan žanr i zahtijeva veliko glumačko umijeće. Upravo ovakvi projekti me okupiraju i motivišu, jer kroz njih mogu da rastem i kao glumica i kao osoba.
Gdje vidiš sebe kao glumicu u bliskoj budućnosti - pozorište, film ili oboje?
U bliskoj budućnosti vidim sebe kako aktivno radim, ili se barem nadam da ću imati priliku da radim, bilo u filmu ili u pozorištu. Voljela bih i jedno i drugo, jer su to različiti mediji koji zahtijevaju različite vrste glume. Svaki od njih pruža posebne izazove i mogućnosti, a ja želim da se razvijam i učim kroz oba, kako bih što bolje oblikovala svoj profesionalni put.
Šta bi željela da publika osjeti i zapamti kada gleda tvoj rad?
Najviše želim da publika osjeti iskrenost, autentičnost i povjerenje u moju igru. Važno mi je da svaki lik koji tumačim bude vjerodostojan i da ljudi prepoznaju trud i posvećenost u mom radu. Nadam se da će publika, gledajući moje uloge, osjetiti emociju i energiju koju ulažem i da će to ostaviti trajan utisak.
Nema komentara