ĆIRO BLAŽEVIĆ: Uvijek na kraju dobiješ što si zaslužio

autor: Marta Halužan/ Global 92 pregleda 0

Monodrama "Ćiro", glumca i voditelja Tarika Filipovića, koja se u cijelosti temelji na životnim epizodama popularnog znalca nogometne vještine, bila je povod za Globalov intervju s legendom hrvatskog nogometa Miroslavom Ćirom Blaževićem, "trenerom svih trenera".

 

Foto: Petar Vučetić

Ćiro osvaja svojim poznatim šarmom, neposrednošću i smislom za humor, na ulici se ne može "riješiti" zamolbi za selfie, a nerijetko ga prate i povici "Ćiro, legendo!". S mladim novinarima Ćiro rado razmjenjuje svoja iskustva sa "sedmom silom".

– Vrlo ste važni. Spremate se za djelatnost koja je značajna i vrlo, vrlo često i presudna za mnoge javne ljude. Morate čitati što više velike novinarske autore, poput mog prijatelja Židaka (intervju je rađen desetak dana prije smrti novinarske sportske legende, op.a.). Nikad nisam uvrijedio novinara, znali su oni o meni pisali loše, napadali su me ili kritizirali. Uz to sve, ja se nisam s njima svađao. Znao sam da će doći vrijeme kada će oni o meni pisati afirmativno. Uvijek na kraju dobiješ ono što si zaslužio. Ja sam zaslužio čak da i predstavu naprave o meni – kazao je Ćiro na početku intervjua.

Znate li kako je došlo do ideje da se stvori predstava 'Ćiro'?

– Tarik mi je još prije nekoliko godina pričao da bi htio realizirati predstavu o mom životu, ali ja, budala, nisam ga ozbiljno shvaćao. Što ćeš ti o meni predstavu raditi kad sam ja sam za sebe predstava?! Nije bilo nikakvog dogovora. Izvadio je detalje iz mog trnovitog puta. Reći ću vam istinu, mi stari ljudi često zaplačemo, a kad je predstava bila gotova, ja sam se uhvatio da plačem. Imao je nekoliko bisera. Kad smo pobijedili 3:0 Nijemce, nazvao me je predsjednik Tuđman i rekao kako moramo pobijediti i mi smo, naravno, pobijedili. I u predstavi Tarik, glumeći mene, kaže kako je Ladić rekao da mi je Tuđman tim sastavljao. Što sam ja kriv ako je on mislio kao i ja?

Jeste li s Tarikom radili na predstavi?

Niti jednu minutu, kunem vam se. Potpuno me iznenadio i onda sam tražio da neke dijelove izbaci, ali nije htio.

Koliko je Tarikovo poznavanje nogometa bilo presudno?

Jedno je vaš lik, a drugo taj nogometni kontekst. Ne bi mogao napraviti tako uspješnu predstavu da nema nadarenost za nogomet. U Prištini sam vodio momčad i on odjednom izrecitira sve igrače, a ja ih ne znam. Tarik ima memoriju.

Mislite li da je Tarik dobro odigrao ulogu?

Tarik ima savršenu moć imitacije, ali tko će ga znat što će sve reći. U govoru je skroz pogodio. Moj sin je sjedio pokraj mene i rekao: 'Da nisi ti sad pokraj mene mislio bih da si na pozornici'.

Je li vam ikad smetalo što vas imitiraju?

Što bih ja bio budala kad bi mi to smetalo. To sve ide u korist moje popularnosti. Tarik me uvijek afirmativno imitirao.

Kada ste prvi put čuli za predstavu Tarika Filipovića o vašem životu što ste pomislili?

Bio sam jako skeptičan. Bio sam protiv toga jer nisam bio siguran da mi to može koristiti. Kritika ovoj predstavi je najvažnija. Pomno sam je pratio. Predstava je mogla bit dobra i ona je dobra, vjerujte mi, ali ja sam bio skeptičan. Bila su potrebna samo tri zločesta novinara da izvade nešto iz konteksta i naprave sprdnju od toga. Imao sam sreću da su je svi doživjeli tako kako sam priželjkivao. Činjenica je da 80 minuta govori i ne dopušta vam da vam popusti pozornost, ali kad je rekao da sam ja u sudačkoj nadoknadi pa još ispriča koješta, pola sale se rasplakalo.

Kad govorimo o vašoj sportskoj karijeri, prvi jaki angažman bio vam je osvajanje prvenstva s Dinamom '82. Čujete li se i vidite s tom generacijom?

Već su dva igrača, nažalost, preminula, Hodžić i Cvetković. S ostalima se sretnem vrlo često. Izuzetno sam strog trener i većina mojih igrača, dok ih vodim, baš me i ne vole. Sad kad su odrasli, sad se baš volimo.

Biste li mogli izdvojiti od koga ste kao, vođa, mogli nešto naučiti, a tko vas je razočarao?

Mnogo njih bi me razočaralo da sam im ja dao prostora za to. Zato je šef najvažniji. Ako se ekipa ne ponaša onako kako ih je šef odgajao, nema smisla. Bio sam najslabiji na Bokšića. Nesreća je htjela da ga nisam imao niti na europskom ni na svjetskom prvenstvu. Bio je bolestan i ozlijeđen, siguran sam da bismo bili prvaci Europe i svijeta da je on igrao. On je samozatajan i diskretan. Jedini igrač na kojeg nisam povisio ton jer sam bio siguran da bi odmah uzeo svoje stvari i otišao. Jako osjetljiv, ali pravičan.

Kako komentirate današnju ligu i slabu posjećenost stadiona?

Odavno pretendiram da Hrvatska daje najveće nogometaše svijeta. Koliko naših nogometaša igra u najvećim klubovima svijeta! Kada sam 1982. osvojio prvenstvo, na stadionu je bilo 40.000 navijača. Današnji Dinamo u cijeloj sezoni ne može skupiti 40.000. Stalno pitam zašto? Nisu imali refleks da se dodvore onima koji su najvažniji, preko vas novinara - publici. Publika mrzi i Mamića i Šukera jer oni misle da su najvažniji. Nisu pokazali ničim da publiku dobiju za sebe. Već ta publika, mladost, koja je revolucionarna, misli si da ako ćeš ti biti protiv mene, bit ću i ja protiv tebe.

Što mislite tko će ove godine osvojiti HNL?

Davno sam izjavio da bi po svemu Rijeka trebala biti prva, ali neće. Loš sam prognozer. Bilo bi mi drago da Rijeka pobijedi jer monopol mog Dinama dosadio je svima. Jedanaest puta za redom prvi, pa neka se i Rijeka malo veseli.

Počeci vaše karijere bili su teški...

Kao igrač rano sam se ozlijedio i otišao sam u Švicarsku kao imigrant. Završio sam učiteljsku akademiju i nastavnik sam. Dolazim u Švicarsku i trebam šefu pokazati diplomu. Pokažem mu diplomu i sad on mene ispituje koje jezike govorim, ali ja ne znam niti jedan osim hrvatskoga. Sad ja očekujem da će mi dati djecu kako bih ih počeo podučavati, kad on ode i nosi mi metlu. I tako sam počeo kao smetlar.

Osam godina poslije postao sam izbornik švicarske reprezentacije. Neko je vrijeme bila nekakva akcija protiv stranaca. Jedan hotelijer nazove glavnog čovjeka u Bern. Kaže tom glavnom: 'Nemojte tjerati tog čovjeka, dobar je'. Ovaj iz Berna kaže: 'Neka dođe meni da ga ja vidim'. Dolazim, natucam francuski, ali moja žena govori savršeno. Imam Barbaru, trogodišnju kćer. Čim smo ušli u kancelariju za strance, rukom pokazuje da ništa ne govorim i gleda me. Pitam se trebam li što napraviti? Gleda on, preko Barbare i žene, i gleda mene. Kad najednom kaže: 'Vi ostajete, možete ići'. Osam godina nakon toga dolazi on u Lozanu i kaže: 'Znao sam da ćete vi biti taj'.

Pitanje je klišej, ali imate li neki recept za uspjeh?

Za uspjeh je potrebno sedam faktora. Kao prvo, talent. Drugo, motiv jer ako nemate motiv, talent će atrofirati. Treći je karakter. Treba stalno biti spreman pobijediti ono što je tvoj skriveni neprijatelj. Pod brojem četiri krije se inteligencija. U poslu će vam se sigurno dogoditi da urednik stavi nešto što vam se ne sviđa. Htjet ćete mu reći kako je to blesavo, ali ćete ipak izustiti: 'Što ste pametni, uredniče'.

Broj pet je rad. Sa svojim pisanjem i objektivnošću, imat ćete sve kako bi stvorili ime i autoritet. Kako bi vas se čitalo. Šesti faktor je ambijent. Treba izbjegavati sve što je razlog ružnog ambijenta. Moja me majka svojom primjedbom usmjerila kako se stvara ambijent. 'Braco', tako me je zvala, 'jezik je opasnije oružje od handžara (noža). I kad Ibro kaže da je Suljo đubre, odi do Sulje i reci kako Ibro fino o tebi priča'.

Imao sam skupinu igrača, svi milijunaši. I tu je trebalo stvoriti obiteljsku atmosferu. Jedan dan dođe meni Vlak i kaže: 'Šefe, Bokšić je puknuo, on više ne može ovo trpjeti'. U to se doba samo o Šukeru i Bobanu pisalo u novinama, ali za mene je Bokšić bio glavni igrač. U to smo doba bili u toplicama, dečki su sjedili na terasi, ja dolazim do svojih suradnika i Bokšiću okrenem leđa. I govorim na glas: 'Što će onaj Šuker meni govoriti, da mu nema Bokšića nikad ne bi golove zabijao'. Bokšić, kako je sjedio iza, sve je to slušao. Moja majka bi rekla da ima i nekih laži koje Bog prašta.

Koji vam je sedmi faktor?

Sreća. Zašto sreća? Jer ne vjerujem u nju. Sjediš, pušiš, piješ kavu i kažeš nemam sreće, a onaj drugi šljaka. Sreća je fenomen koji hoda. Ako nemaš karakter, nisi motiviran i jednostavno nisi spreman da je uhvatiš.

Ispričao bih vam još jednu situaciju iz života u kojoj sam stvorio ambijent. Netko od vas će sigurno biti lider ili šef. Kad lider uspije da ga se ekipa boji, a istodobno i voli, to je u psihologiji najveći oblik autoriteta. Igrala se ta upamćena utakmica s Nijemcima i ja sam cijelu noć sa svojim suradnicima radio strategiju jer sam imao nekakvih problema s postavom. Odlučim zabraniti centaršut i korner. Odlazim u salu za teoriju i nastane tišina. Pogledam se u ogledalo i vidim neku zelenu boju na sebi. Netko nosi telefon i kaže: 'Poglavar je, Tuđman zove'. Uzmem telefon i kažem: 'Predsjedniče, stojim mirno, izvolite'. Uvijek smo se tako šalili, kad on meni kaže: 'Ćiro, morate pobijediti. Došao je Helmut Kohl i mene su bacili u drugi plan'.

Ja mu govorim kako ćemo sve učiniti. I sad ja više nisam blijed, sad je nekakva mrtvačka boja. Ulazim, igrači me čekaju, ali ja ništa ne govorim. Prošlo je tri minute, pa četiri, ja i dalje ništa ne govorim. Igrači me gledaju i oni šute. Dolazi Ivanković, dolazi Sušak, govore mi da počnem. Ja ih gledam i svi počeli dobivati moju boju. Ja sam shvatio da su oni kamikaze i uspio sam im prenijeti svoje stanje. Prošlo je sedam minuta i ja im vičem: 'Ajde na teren, a ti, Štimac, ne možeš igrati jer nemaš boju kože kao ostali'. A on meni na to: 'Šefe, ja imam tamnu put pa se ne vidi'. I tako su oni izašli na teren, odigrali fantastično i pobijedili 3:0. Tu sam shvatio da i slab protivnik može pobijediti boljeg jer je njegova angažiranost veća. To je proces stvaranja ambijenta.

Nema komentara

Napišite komentar


;