NEBOJŠA SLIJEPČEVIĆ: Društvo se menja čovek po čovek

autor: Ivana Jovanović 73 pregleda 0

Dokumentarni film Nebojše Slijepčevića „Srbenka“, nagrađen kao dokumentarac godine u Kanu, premijerno je prikazan u Srbiji na filmskom festivalu Slobodna zona. U intervjuu za Odjek, reditelj govori o autentičnom i neplaniranom početku rada na filmu, o političkoj korektnosti, važnosti dokumentarnog filma i pokušajima gušenja nezavisne scene.

Photo: freezonebelgrade.org

Film prati probe za predstavu reditelja Olivera Frljića o slučaju Aleksandre Zec, devojčice srpske nacionalnosti koja je 1991. godine ubijena u centru Zagreba. Glavnu ulogu u predstavi, igrom slučaja, dobija dvanaestogodišnja glumica iz Rijeke srpskog porekla – Nina Batinić.

Batinić je rođena u Hrvatskoj i do svoje sedme godine je mislila da je Hrvatica, kada je u razgovoru sa majkom saznala da to nije. Uplakana, pitala ju je da li je ona „Srbenka“, ne znajući da se kaže Srpkinja, odakle i potiče naziv ovog filma.

Iako film govori o hrvatskom društvu, ista situacija je u svim post-jugoslovenskim zemljama, gde ljudi i dalje žive podeljeni na „nas“ i „njih“, iako je prošlo 23 godine od rata. Kada državni vrh odluči da neprekidno relativizuje događaje iz rata, kada se ratni zločinci poistovećuju sa herojima, a mirovni aktivisti sa domaćim izdajnicima, nastaju društva u kojima deca žive u strahu ako ne pripadaju većinskom narodu.

Ekstremizam, šovinizam i netrpeljivost nisu prisutni samo na Balkanu, već i širom Evrope, zbog čega je i film „Srbenka“ nagrađen za dokumentarac godine u Kanu. Njego reditelj Nebojša Slijepčević diplomirao je filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramskih umetnosti u Zagrebu, a poznat je i po filmovima „Za 4 godine“ i „Gangster te voli“.

U kom trenutku ste shvatili da ćete umesto nekoliko scena sa predstave „Aleksandra Zec” snimiti dokumentarni film „Srbenka”?

– Zapravo skoro odmah čim se Nina pojavila. Ima točno kadar u filmu, za one koji su gledali film. Na trećoj ili četvrtoj probi Oliver Frljić traži od mladih glumica da tijekom predstave kažu koje su one nacionalnosti. Sve su to napravile bez ikakvih problema, jedno je Nina bila u dilemi da li bi to rekla ili ne bi. Uspio sam na toj probi da snimim Nininu reakciju i tada sam znao da imam film, da je to film.

U filmu se vidi da postoji strah kod dece bošnjačke i srpske nacionalnosti da otvoreno govore o svojoj nacionalnosti. Isti trend postoji i u Srbiji kod dece bošnjačke, hrvatske i albanske nacionalnosti. Zbog čega je taj strah danas toliko prisutan?

– Zato što se u javnom diskursu, javnom govoru, šalju poruke koje su zapravo mrzilačke prema drugoj naciji. Oni koji ih izgovaraju misle da su usmjerene prema nekim apstraktnim ljudima sa druge strane granice, a zaboravljaju da u zajednici oko nas i sa nama žive ljudi koje to osobno pogađa. I dok god je to nedozvoljeno sankcionirat, netko će se osjećati loše.

– Onda, postoji ona zloglasna politička korektnost koja je bila u Americi, koja je govorila šta se smije javno govoriti, a šta ne smije. Politička korektnost nije nužno dobra zato što se često koristi kao maska da se prikrije dubinska diskriminacija. Pa kao mi lijepo pričamo o crncima i Azijatima, a zapravo ih diskriminiramo. Ali, mislim da je to prvi korak i da bi kod nas to bilo jako dragocjeno, pogotovo zbog povjesti koja je takva krvava kakva jeste.

Da li filmovi kao što je „Srbenka” imaju podršku države?

– Nije jednostavan odgovor na to pitanje. Film „Srbenka” je finansiran javnim sredstvima, ali kroz Filmski fond, koji je nezavisna institucija koja dijeli javne finansije filmašima, ali na način da kontrolu nema država direktno preko ministra nego profesionalci. Dokle god postoji Filmski fond, to je na neki način podrška države filmu, ali je činjenica da stranke koje su na vlasti u Hrvatskoj, neke od njih ne gledaju blagonaklono na to, te postoji pokušaj gušenja nezavisne umjetnosti i nezavisne scjene. 

Film „Srbenka”, ali i film „Ljudi nisu rode“ Janka Baljaka, na pravi način oslikavaju kako se u sadašnjosti proživljava istorija i kako ta prošlost determiniše sadašnjost. Kakav odjek imaju takvi filmovi u društvima iz kojih dolaze?

– Nedovoljan, nedovoljan. Čak i kada je film jako uspješan, vidi ga mali broj ljudi, ali to ne znači da to nije smisleno radit. Prvo, društvo se mijenja čovjek po čovjek. Ne vjerujem da se može napraviti neka nagla promena, prvo mora se poraditi na sustavu. Drugo, svaki takav iskorak, svaki takav film, šalje poruku da je moguće da postoji prostor slobode, samo ga treba zauzeti.

Šta simbolizuje poslednji kadar u filmu?

– Tu je meni mnogo bitnije kako se kamera ponaša nego kako se Nina ponaša. Nina odlazi u svoj život, ali kamera je nastavlja slijedit, nedovoljno brzo da bi je sustigla, a opet niti nestaje. To je na neki način simbolička pozicija u kojoj se nalazimo. Znači da nam izmiče stvarnost, da ne činimo dovoljno, nismo niti dovoljno brzi da bismo na pravi način uticali na novu generaciju, niti dovoljno ozbiljno bavimo tim problemom.

Nema komentara

Napišite komentar