KEZZ: Za iskrene stvari prostor uvek postoji

autor: Marija Stojadinović 0

Kikindska kantautorka Tamara Ristić, poznatija pod pseudonimom Kezz, nedavno je održala koncert u novosadskom Domu B-612 gde je predstavila svoj album prvenac. 

Foto: Kezz

Svoj zvuk, ako baš mora, žanrovski definiše kao „modernizovanu tradiciju”, a zapravo predstavlja kombinaciju tradicionalne muzike balkanskih naroda i elektronike. Njen album „Kezz” izašao je drugog juna, a već narednog dana promovisan je u Domu.

Debi album, kako praksa nalaže, nosi naziv po tebi, odnosno po tvom umetničkom imenu – Kezz. Pretpostavljam, po osmehu?

– Jeste, jeste. Odabrala sam da se album tako zove jer mislim da još malo treba promovisanja tog mog umetničkog imena da bi me ljudi povezali sa mojim ličnim i to je, dakle, samo jedan nagoveštaj. Nisam htela da favorizujem nijednu pesmu i da tako nazovem album, nego baš da to bude jedan uvod u priču.

Tvoj zvuk karakterišu izvorno pevanje, elektronika, live-looping, što je prilično nesvakidašnje i ambiciozno. Kako si shvatila da je baš ta kombinacija onaj zvuk koji ti želiš da postigneš?

– Vremenom, pošto sam se baš dugo posvetila istraživanju izvorne muzike, ona me jako inspiriše i volim da je pevam. Mom glasu baš odgovara da pevam izvorne pesme i onda sam vremenom počela i da stvaram pod uticajem te muzike. Sa druge strane došao je i taj popuno drugi uticaj iz savremenosti, što mislim da je dobar put, jer bi nasleđe trebalo da živi i da se razvija, a moja ideja je da taj izvorni zvuk približim što više mladim ljudima. I jako volim da obrađujem izvorne pesme, naročito neke koje nisu baš toliko puta pevane i nisu poznate publici. Pored toga, imam i moje autorske, odnosno većina je mojih autorskih. U nekima se više oseti taj uticaj, u nekim manje, nekad odem više u pop, ali ostane bar u temi nagoveštaj da inspiracija dolazi odatle.

Završila si istoriju umetnosti paralelno sa srednjom muzičkom – solo pevanje, a čini se da je i to što radiš u muzici paralela sa našim kulturnim nasleđem, pritom mislim i na neke druge projekte koje si radila. Da li grešimo ako kažemo da je sinergija tvoj omiljeni način izražavanja?

– Definitivno jeste, i uvek gledam da spojim tu moju struku sa muzikom. Verovatno si imala prilike da vidiš obradu izvorne pesme „Jovka Kumanovka“, na kojoj sam sarađivala sa beogradskim di-džejem i producentom Markom Miloševićem MKDSL i sa vizuelnim umetnikom Aleksandrom Joksimovićem, koji je napravio jedan animirani video koji predstavlja jedinstven sadržaj. Kada se pogleda video i pesma u celini, prožimaju se, i to je ideja koju sam počela da razvijam pre par godina kroz projekat „Promocija nasleđa kroz sinergiju muzike i video umetnosti“. To se odnosi i na materijalno, ponekad i na nematerijalno nasleđe, ali u suštini to mi je vodilja i radim na tome da je i dalje razvijam.

Na pesmi „Sitna riba po potoku“, kao i na još nekim sa novog albuma, svirala si na jednom posebnom metalofonu. Da li bi nam ispričala priču koja se krije iza toga?

– Naravno. To je prvi instument kojim sam ovladala, imali smo u zabavištu orkestar udaračkih instrumenata i ja sam bila solista na tom metalofonu, koji mi je kasnije vaspitačica poklonila. Moja ideja je bila da ceo taj intro bude izveden samo na metalofonu, pa sam tu uvela i glas. To nije samo simbolički početak, intro, prvi album, početak albuma, nego i početak mog muzičkog obrazovanja. U jednom trenutku smo smislili da bi taj metalofon trebalo da se provlači kroz ceo album, jer ti akustični instrumenti jako utople zvuk i mislim da smo uspeli da napravimo dobar odnos prirodnog i elektronskog, čemu težim i u lajvu. Zanimljivo je da drugi instrument koji sam svirala u nižoj muzičkoj zapravo je bila flauta, i onda se baš spojilo da je Milena na flauti svirala u drugoj pesmi, tako da je sve povezano, kao i inače u životu.

Rekla si da je jedna od pesama posvećena Leonardu Koenu?

–Koen mi je zaista velika inspiracija i kao pesnik i kao muzičar, i to je pesma „Deca meseca“. Neko ko poznaje njegov rad može da prepozna elemente koji su inspirisani njime, a jednom sam je izvela povezanu sa njegovom „Famous Blue Raincoat“.

Kakve su reakcije publike na novi album i uopšte na tvoju muziku?

– Album se pojavio i na Dizeru i prve reakcije koje sam dobila su izuzetno pozitivne i jako mi je drago zbog toga. Gledala sam da na albumu napravim presek pesama koje sam već izvodila i koje su poznate ljudima, pa ima pola tih, a pola nekih potpuno novih. Pre par dana sam završila jednu najnoviju pesmu, koja i nije na albumu, ali sam je već izvela. Uvek sam u tom stvaralačkom modu, ne stajem, iako je taj deo snimanja završen, tek ide promocija. Jako me zanima zapravo kako će reagovati stručna javnost, kada se pojave recenzije, ali izuzetno mi je drago da su te prve reakcije pozitivne.

Jednom prilikom, kada si pričala o tome kako izgleda baviti se muzikom koja nije komercijalna u Srbiji, svoj put i puteve slične tvom nazvala si pukotinom. Na šta si tačno mislila?

– Mislila sam na tu zatvorenost i hermetičnost medija kod nas. Nažalost, jako je teško pristupiti što radiju, što televiziji i nekim većim novinama, i svi moramo da čeprkamo i da pronađemo pukotinu, neki put preko kog ćemo uspeti da dođemo do ljudi. Iako je danas došlo doba interneta i Youtube otvara mogućnosti, opet je sve pretrpano i mediji su ti koji pokazuju i upućuju ljude na nove stvari. Ali, eto, nadam se da to što radim i ta neka vidljivost, kakva god da je, da ona ohrabruje i druge ljude i da se vidi da još uvek postoji prostor za te neke iskrene stvari, da ih tako nazovem.

Ranije si pevala u bendovima, dok sada nastupaš potpuno sama. Šta ti više prija i da li ti išta nedostaje?

– U autorskom smislu, mnogo mi više prija što sam sama i što mogu da ispunim taj neki umetnički izraz, sve to što imam da oblikujem onako kako želim. S druge strane, ponekad je čudno kad si sam na bini, pogotovo što umesto ljudi imaš neke elektronske uređaje kojima ne možeš da kažeš nešto, čak nekad neće da odreaguje onako kako želiš, to je elektronika, može svašta da se desi na bini. Na prvom nastupu, recimo, looper je potpuno prestao da radi, nije hteo ništa da mi snimi, ali to je sve zanimljivo s te strane što ljudi zaista mogu da vide da je to uživo, da je to lajv. I te greške koje se dese, ja njih nemam tendenciju da krijem i da se pravim kao da se ništa nije desilo, nego uvek napravim neku zanimljivu foru od toga. Sa druge strane, ta priča se širi, na albumu sam imala te pomenute goste i kroz tu saradnju se u stvari sve nekako nadomesti, ali, naravno, lepo je kada imaš ljude sa kojima deliš i lepo i dobro na sceni i van nje, naravno.

Zanimljivo je da si ti ista devojka koja je pevala u bendu Zaa. Trebalo mi je mnogo vremena da povežem da je reč o istoj osobi, zato što je ovo što sada radiš potpuno drugačije i samo svedoči koliko ti zapravo možeš. Imajući to u vidu, misliš li da će se zvuk koji sada stvaraš bitno menjati u okviru autorskog projekta?

– Ne  verujem da će tu nešto mnogo da se promeni. Sad kad smo pomenuli Zaa, ja sam i tamo pokušavala da ubacujem elemente naše tradicije i to je jako dobro zvučalo, pogotovo uz taj mračni dab. Međutim, tu se radi o kompromisima u okviru bendova koje, ako si sam ili ako si ti autor koji ima svoj bend, onda njih jednostavno nema. E sad, ako te stvaralačke energije ne prave sinergiju nego se čak i sudaraju, onda tu nastaje konfuzija i najbolje je da se svako posveti svom autorskom izrazu. Što se mene tiče, mislim da je i ovaj album dosta šarenolik, ima pesama koje zaista odu u pop, negde se više čuje uticaj izvorne muzike, ali to sam sve ja. Mislim da niko od nas nije isti, ni ovako inače, svakodnevno se budiš drugačiji, ne pokreću te svaki dan iste stvari, sve zavisi od raspoloženja i ja stvaram u skladu sa tim, sve je iskreno, gola istina.  Ne verujem da će se zvuk stilski drastično menjati, možda će drugačije zvučati zbog instrumenata koji će se koristiti. Recimo, nedavno sam počela da koristim sintisajzer koji me dosta inspiriše, jer svaki novi instrument ti daje neku novu energiju. To će ostati u tom nekom okviru, kombinacija prirodnog i elektronskog i izvorno inspirisanog zvuka, pošto me to definitivno najviše vozi, ta neka modernizovana tradicija. Taj izraz sam nedavno negde pročitala, pošto bi svi želeli da to bude konkretno rečeno u dve reči. Što se mene tiče, nikad to ne bih ni kategorizovala, ali čisto da bi ljudi lakše znali o čemu se radi.

Nema komentara

Napišite komentar