ANTON MEZULIĆ: Film o budućem predsedniku Hrvatske

autor: Marija Stojadinović 12 pregleda 0

„Moram odgovoriti na to? Čekaj, čekaj da smislim nekog dobrog ko se nije ukaljao nigde“, ovako počinje priču o svojim političkim uzorima Pavao Škoko Gavranović, glavni akter dokumentarnog filma Uzdanica hrvatskog reditelja Antona Mezulića. „Išao bi’ s Kolindom, al’ to mi je malo prepatetično.“

Uzdanica (2017) je priča o tome kakvi su bili političari pre nego što su ušli u svet politike. Protagonista ovog filma, Pavao, student je druge godine prava u Zagrebu i, kako kaže, „voli da se bavi građanskim ativizmom i nešto sitno politikom.“ Od petog do osmog razreda bio je predsednik odeljenja, ne zato što nije bilo konkurencije nego zato što je bio najbolji kandidat, kaže u filmu. Sa sedamnaest godina učlanio se u Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Tri meseca nakon toga, nagovorio je i oca, koji se potom kandidovao na lokalnim izborima i osvojio mandat u mesnom odboru. Na pitanje da li je kao klinac imao neke snove, odgovara: „Da sam imao neke velike snove... Nisam imao.“

Ovaj film bio je prikazan krajem meseca na festivalu Filmski front u Novom Sadu, u okviru selekcije Srbija/Region. Sa rediteljem Antonom Mezulićem, diplomiranim novinarom koji je trenutno na master studijama režije dokumentarnog filma, ćaskali smo o ozbiljnim temama.

Zaista je retko – i u domaćoj i u svetskoj kinematografiji – baviti se mladim ljudima koji žele da uđu u svet politike. Kako si se odlučio za ovu temu?

Radio sam kao novinar na portalu srednja.hr koja se bavi obrazovanjem i mladima, ali sam se i kao student interesirao za politiku i sudjelovao na projektu Neovisna lista oportunista Vedrana Senjanovića, tako da me to već neko vreme interesiralo. Osim toga, mislim da političari – barem u Hrvatskoj, ne znam kako je u Srbiji – vrlo često ističu da su mladi budućnost i najvažniji i tako dalje, a u samoj praksi i u načinu na koji oni funkcioniraju, zapravo se čini da su mladi samo marionete za naslikavanje, a onda kad krenu ozbiljne stvari, počnu nas ignorirati, šikanirati i tako dalje.

Zašto je po tvom mišljenju važno demistifikovati to polje?

Mislim da je važno demistificirati to polje kako bi napokon mladima omogućili da se zaista realiziraju prema vlastitim željama, a ne nametnutim obrascima. Osim toga, i da omogućimo društvu što lakši razvoj i promjene, jer ako previše ili predugo ne dopuštamo evoluciju, čini mi se nužnim da će doći do revolucije, što se do sada pokazalo uvijek najskupljom opcijom za društvo u cjelini.

Je l' Pavao Škoko Gavranović otpočetka bio zainteresovan za saradnju?

Je, Pavao je bio vrlo korektan od samog početka i zainteresiran da ispriča svoju priču i motive za ulazak u politiku, za koju i sam zna da je vrlo omražena profesija u Hrvatskoj. Osim toga, to je za njega značio jedan posve novi izazov i trening za nastup pred kamerama. A vjerujem i da je prepoznao priliku za promociju. Mislim da mu je na kraju sve to ispalo kao zanimljivo iskustvo.

Kako je on reagovao kad je prvi put pogledao film?

Bio je dosta zadovoljan. Mislim da bi neke stvari sam možda ipak napravio drugačije, ali je bio vrlo korektan te uopće nije komentirao stvari koje bi možda nekome bile neugodne. Na pimer, one neke situacije „nakon reca“, koje smo odlučili ostaviti kako bismo kvalitetnije prikazali poziciju protagonista. U svakom slučaju, važno mi je bilo da pogleda film prije prve projekcije i to je prošlo jako dobro. Nije baš imao priliku autorizirati ga, ali na neki način sam htio da ga „amenuje“.

Kako si ti na ličnom planu doživeo ovaj film? Jesi li tokom snimanja stekao neka nova saznanja o uspinjanju do političkog vrha?

Pa zapravo sam se i iznenadio koliko su članovi mladeži političkih stranaka svjesni situacije u kojoj se nalaze. Nekako se čini i dosta zrelo od njih što su prihvatili taj neobičan sustav i što iz njega pokušavaju izvući najbolje što mogu. Kroz rad na filmu sam shvatio da sam ja zapravo dosta naivan. A prije sam mislio da su naivni moji prijatelji koji su se odlučili učlaniti u političku stranku. Mislim da je način uspinjanja do političkog vrha već predugo isti, te od mladih traži odricanje od njihove osobnosti i snova. A to je velika šteta, jer se onda kod mladih ograničava njihov potencijal. Kroz rad na filmu to mi se mišljenje više-manje i potvrdilo.

Političari se retko direktno obraćaju mladima. Kako to utiče na njihov odnos prema politici, u ovom slučaju u Hrvatskoj?

Moj je dojam da se i previše obraćaju, s obzirom na to da to ostane uglavnom na riječima i obećanjima. Navest ću konkretan primjer. Kada se krenulo u izradu Cjelovite kurikularne reforme, glavni su akteri stalno isticali kako ovaj puta u izradi reforme sudjeluju svi najvažniji akteri obrazovanja. Ali nitko se nije sjetio učenika. Kada smo mi sa portalom za mlade srednja.hr krenuli s kampanjom da se i učenike uključi u reformu, provoditelji reforme su na prvu čak i rekli da im se sviđa ta ideja. Ali ponovno je sve ostalo samo na riječima. Jer očito je da za njih srednjoškolci nemaju što pametno za reći. Vjerojatno pretpostavljaju kako bi htjeli samo što manje učenja i što više petica. Međutim, u svemu tome je problem što su maturanti često punoljetni, pa samim time imaju pravo glasati na stranačkim i predsjedničkim izborima. To mi se čini kao paradoks. Nemaju pravo na mišljenje o sustavu koji ih se direktno tiče, a mogu odlučivati za koga će glasati na temelju predizbornih obećanja. Ispada kao da znaju nešto o gospodarstvu, poljoprivredi i državnom proračunu, ali ne i o vlastitom obrazovanju. U svakom slučaju, takav ignorantski odnos utječe na to da mladi zaziru od politike, a zapravo ne shvaćaju kako je sve politika i koliko god oni od nje bježali, politika će ih na onaj ili ovaj način dostići.

A vrh bi da se ništa ne menja, i sam si rekao da je već predugo sve isto.

Mislim da u hrvatskoj visokoj politici vlada status quo. Niti jednoj etabliranoj političkoj stranci nije u interesu da napravi ozbiljnije promjene, jer time riskiraju svoju komociju. Samim time, bolje je i mlade držati pod kontrolom. Bolje je svađati se oko reforme obrazovanja, nego li ju stvarno provoditi. Ako ništa, jednostavnije je.

Kakve su reakcije publike u Hrvatskoj na ovu priču koju si pretočio u film?

Bilo je dosta različitih reakcija i to mi se sviđa. Zanimljivo mi je bilo vidjeti kako ljudi imaju različite percepcije na isti film. Neki su mi se prijatelji žalili da sam ih razljutio, a bilo je i onih koje je filmić inspirirao da napokon poduzmu nešto za sebe. Svakako mi se čini da se radi o dosta zanimljivoj temi za hrvatsku javnost, ali i za publiku iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Osim toga, čini mi se da je ta tema na ovim prostorima aktualna već jako dugo, pa su se u filmiću prepoznale i starije generacije. A drago mi je i što se publici jako svidio i glavni protagonist. Znači da su uspjeli prepoznati njegove kvalitete, ali i situaciju u kojoj se snalazi. Zato mi je jako drago da ste imali priliku pogledati film i na Filmskom frontu u Novom Sadu.

Mislim da je novosadska publika prepoznala važnost ovog filma, sudeći po aplauzu. Hoće li imati prilike da ponovo gleda neki tvoj film?

Trenutno završavamo film o Filozofskom fakultetu i tamošnjem internom političkom sukobu. Vjerujem da ćemo i ovaj puta napraviti dobar posao i uspjeti dodatno demistificirati funkcioniranje politike u našem društvu. Moram istaknuti da sam na filmu Uzdanica radio sa sjajnim montažerom, studentom Akademije dramske umjetnosti Lukom Tokićem. Zajedno radimo i na priči o Filozofskom, pa vjerujem da ćemo ponovno napraviti nešto kvalitetno.

Na kraju, reci mi zašto si se odlučio da film nazoveš Uzdanica?

Uf, najteže pitanje za kraj. Dosta smo se premišljali oko imena. Na kraju smo se odlučili za „Uzdanica“. To nekako najbolje opisuje tu nezavidnu poziciju u kojoj se nalazi protagonist. Pred njim su brojne mogućnosti koje može iskoristiti da postane kvalitetan političar, ali i sve moguće opasnosti da u tome ne uspije.

Kako ćeš se osećati ako Pavao stvarno postane predsednik jednog dana?

Nadam se da ću imati još prilika za suradnju s Pavaom. Ako ikada dođe u priliku da postane predsjednik države, stranke ili nešto slično, rado bih popratio i taj fragment njegovog života. Volio bih dobiti priliku da pronađem ljudskost u politici.

Nema komentara

Napišite komentar


;