LANA BASTAŠIĆ: Svako djetinjstvo je na neki način trauma

Lana Bastašić, ovogodišnja dobitnica Evropske nagrade za književnost, u decembru je izdala novu knjigu Mliječni zubi, zbirku priča koja govori o djetinjstvu i dječijim traumama. 

Foto Radmila Vankoska

Lana je rođena u Zagrebu, odrasla u Banjoj Luci, a živjela je u Pragu, Barseloni i u Beogradu. Objavila je i zbirke kratkih priča Trajni pigmenti, Vatrometi, knjigu priča za djecu Nastja crta sunce i zbirku poezije Naivni triptih o Bosni i umiranju. Za svoj prvi roman Uhvati zeca, koji je bio uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, osvojila je Evropsku nagradu za književnost za 2020. godinu. Priče su joj objavljene u Poljima, Putevima, Sarajevskim sveskama, Povelji, Fantomu slobode i drugim regionalnim časopisima. Bila je jedna od učesnica ovogodišnjeg Međunarodnog festivala proznog stvaralaštva  - Prosefesta. 

U razgovoru za Univerzitetski odjek Lana Bastašić, između ostalog, govori o svojoj novoj zbirci i djetinjstvu, kao i o tome kako je uopšte izgledalo izdati knjigu u 2020. godini sa svim njenim specifičnostima i izazovima. 

– Nisam imala nikakve promocije niti javna čitanja. Festivali su mahom organizovali gostovanje preko interneta. Zbog svega toga mi nedostaje živi kontakt sa čitaocima. Zbirka je izašla i u BiH i Hrvatskoj, ali nisam u prilici da otputujem i vidim ta izdanja uživo, što mi je krivo. S druge strane, ljudi su dosta čitali ove godine, primila sam mnogo pozitivnih poruka i mejlova, što mi je drago. 

U romanu Uhvati zeca često se vraćate u djetinjstvo, a vaša nova knjiga Mliječni zubi je zbirka priča o djetinjstvu i dječijim traumama. Zašto baš djetinjstvo i koliko toga nam ono već tada dodijeli kao ličnostima, a koliko se zapravo možemo mijenjati usput?

– Zanimale su me situacije, rečenice, geste koje se utisnu u djecu i imaju moć da ih proganjaju tokom čitavog života. Ne vjerujem u nekakvo iskonsko, biblijsko zlo – mislim da smo svi sposobni za sve – ali nas određena iskustva, ili njihov nedostatak, gurne u jednom ili drugom pravcu. Današnja djeca će jednog dana biti doktori, profesori, poštari, tate i mame, možda divni ljudi, ali među njima je i neki budući ubica, nasilnik, siledžija... Htjela sam da se bavim tim rubnim trenucima kada loptica može da prevagne na jednu ili drugu stranu mrežice. 

Koliko je bilo teško staviti se (prisjetiti se) na nivo jednog dječijeg, jako kompleksnog, života i ogoliti sve te traume i pisati o njima? 

– Djeci sam prišla kao ljudima, a ne začecima ljudi. Nisam htjela da budem snishodljiva prema njihovom iskustvu. U zavisnosti od teme svake od priča, pisala sam ih u prvom, drugom ili trećem licu. (Jedna je priča čak napisana na ekavici, a druga na hrvatskom standardu, za šta imam svoje razloge.) Neke priče su napisane u prvom licu iz perspektive djeteta dok proživljava određenu situaciju, druge su ispovijesti odraslih koji se sjećaju djetinjstva. Tamo gdje sam morala da se stavim u cipele djeteta pokušala sam ne samo da promijenim sopstvenu perspektivu sada, već i da se vratim u sopstveno djetinjstvo. U tome su mi najviše pomogli dnevnici iz tog perioda. 

Uspijevamo li se kroz život osloboditi trauma i tereta koje vučemo iz djetinjstva ili nas neki od njih ipak zauvijek prate?

– Nadam se da uspijevamo. Svako djetinjstvo je na neki način trauma – nešto te obilježava i formira, i to nije jednostavan proces. Larkin je napisao They fuck you up, your mum and dad. To je, prosto, roditeljstvo – vrlo osjetljiva jednačina s nekoliko nepoznatih, koja mora da izbalansira namjere i greške. A grešaka će uvijek biti. Kad djeca odrastu, da bi odrasla, moraju odlučiti kako će se prema tim greškama odnositi, te preuzeti odgovornost za sopstveni život, a ne samo kriviti roditelje za sopstvene promašaje. 

Koliko se ljudi trude da razumiju dječiju perspektivu i koliko je ona zapravo prisutna u javnoj sferi?

– Nisam pedagog i ne pratim toliko javnu sferu da bih odgovorila na ovo pitanje. Mogu samo da kažem da mi se često učini da odrasli stvaraju sadržaje ne za djecu nego za sebe ili ideju sebe kao djeteta, a ta ideja je gotovo uvijek romantizirana i iščašena iz stvarnosti. Bilo bi dobro da se sama djeca više uključe u stvaranje sopstvenih kulturnih sadržaja. 

Kako je izgledalo djetinjstvo u Bosni tokom devedesetih? Kakva vam je slika pred očima kada danas pomislite na taj period?

– Imala sam poprilično bezbrižno djetinjstvo zahvaljujući svojim roditeljima. Banja Luka je tokom rata bila relativno miran grad, mada je bilo nestašice hrane i struje, kao što sam opisala u priči Tata stiže kući. Međutim, mi nismo znali za drugo i prihvatili smo tu situaciju kao normalnu. Ne razmišljam mnogo o tom periodu, ali često mi se vrati slika nošenja drva za ogrev u školu i kako smo onda te cjepanice ostavljali u veliku gajbu pored peći prije nego što bismo sjeli u klupe. 

Mliječni zubi počinju sa davljenjem oca za koje ste objasnili da se zapravo odnosi na prerastanje autoriteta i patrijarhata. Kada i kako ćemo mi na Balkanu doći do tog oslobođenja? 

– To je moje čitanje priče, ali nije jedino. Ona takođe može prosto da se pročita kao priča o ubistvu. Do čitaoca je kako će to ubistvo da protumači. A što se tiče Balkana, odavno sam prestala da donosim prognoze o njegovim žiteljima. Uvijek upadnem u zamku da zvučim ili suviše pesmistično, ili da u suprotnom djelujem kao da sam slijepa i gluva za sve što se oko mene dešava.

U knjizi Uhvati zeca, u kojoj ste od Bosne napravili književnog lika, pišete o ženskom prijateljstvu. Zašto je i do kada će ta tema biti rijetka i egzotična pojava u našoj literaturi?

– Nadam se iskreno da više to nije. To je sve što ću reći o tome. 

Na jednom mjestu u romanu kažete: U Bosni cilja nema, sve su ceste naizgled jednako učmale i besmislene, vode te ukrug čak i kada ti se čini da napreduješ. Vi ste živjeli u različitim državama i upoznali se sa tuđim cestama. Jeste li na njima uspjeli da pronađete sve ono što ovdje niste mogli i smatrate li da će u budućnosti takve želje biti prisutne kod još većeg broja ljudi? 

– Važno je da mladi putuju i dozvole sebi nove kontekste na koje nisu navikli kako bi se razvili kao ličnosti van jednog jedinog obrasca. Meni su putovanja u krvi, ne mogu dugo da mirujem, volim da se okružim nepoznatim ljudima, ulicama i jezikom kad god sam u mogućnosti. Ne mislim da sam bilo šta tražila na tim novim mjestima, niti da postoji neko mjesto na planeti gdje ćemo to nešto pronaći. Prosto sam davala životu nove izgovore da me iznenadi. 

Za pomenuti roman Uhvati zeca dobili ste Evropsku nagradu za književnost. Kako ste doživjeli taj iskorak iz svoje književne zajednice u evropsku? 

– Ta nagrada mi mnogo znači jer sam se povezala sa piscima iz dvanaest drugih zemalja. Osjetila sam da postoji nešto veće od naše književne scene koja, ponekad, zaista umije da bude toksična i zatvorena u sebe samu. Ne znam da li je evropski kulturni duh, onaj s početka prošlog vijeka, i dalje živ ili je sve pojela birokratija jedne prvenstveno ekonomske zajednice, ali vjerujem da postoje pojedinci koji ga makar na trenutak mogu oživjeti svojim radom i trudom.